For Ana

Danas dolaze Amerikanci! Lidija je obukla je svoj najljepši kostim i mužu pripremila njegovu omiljenu, starinsku svečanu nošnju koju on i dandanas na njemačkom zove Tracht. Ne voli oblačiti moderna odijela. Najdraže mu je kada se pokazuje u svojim tradicionalnim kaputićima. Svima uvijek ponosno ističe svoje austrijsko porijeklo i taj, kako ga on zove, austrougarski duh poslovne etike, poštenja i discipline.

Na taj starinski način vodio je i svoju tvrtku. Štedljivo i marljivo, bez velikih neizvjesnosti i poslovnih kalkulacija. Strpljivo i ustrajno. Prvo bi uvijek odvojio novac za plaću radnicima, a potom bi gledao kolika je zapravo zarada. Nove bi radnike uzimao samo ako je bio potpuno siguran da će im moći dati ugovor na neodređeno. Evo, onaj mali u skladištu, kako se zove, Nikola? Njegov je otac također radio za njih, a sada ga je naslijedio sin. Bila je Lidija strašno ponosna na svog muža Petera i njegov poslovni integritet. Nikada nije požalila što je tog šarmantnog Bečanina upoznala još prije toliko mnogo godina na kupalištu na Savi.

Uzbuđeno cupkajući prilazi tajnici: – Je l' spremno ono za Johna? – Je, gospođo, još samo trebam staviti mašnu. Rekli ste crvenu? – Da, da, crvenu, to je za curicu. Zove se Ana, isto k'o i moja snaha. Joj, jedva čekam da mu to dam!

Dobra je ta tajnica Anita. Dugo je već s njima i bolju ne bi mogli poželjeti. Uskoro će opet na porodiljni pa će morati uzeti zamjenu. Ali neka, Lidiju je veselila ta vijest! Anita i muž već imaju dječaka pa će sad možda biti curica. Kada bi barem i njezin sin nazvao da joj kaže sličnu novost… Nije se Lidija loše slagala sa svojom snahom, ali nikako nije mogla razumjeti zašto još nemaju djece. Njen sin Darko kaže da se još nisu odlučili jer nemaju sve uvjete. Ma nemoj, molim te! Pa kakve bi uvjete htjeli! Oboje rade u Beču i dobro zarađuju. Imaju velik stan u samom centru. Pa što bi još željeli? Njoj se ipak čini da Ana odbija pomisao o djeci pa je i Darko to već prihvatio. No Lidija se još uvijek nada da će jednog dana i svojoj unučici moći kupovati prekrasne darove za svaki rođendan. Baš kao sada ovoj maloj Ani u Americi.

John je jedan od predstavnika novog američkog vlasnika njemačke tvornice čije proizvode oni distribuiraju u Hrvatskoj. Ima preslatku trogodišnju djevojčicu, kojoj je uskoro rođendan. Pokazao im je prošli put njezinu sliku. Prava je ljepotica. John to ime svoje kćeri, doduše, izgovara onako malo drugačije, pa se Lidiji najprije učinilo da se zove Ena. Ali sada već zna da tako na engleskom zvuči ime Ana. Ma da, pa kako ne bi znala. Baš kao njezina snaha. Odmah je to zapamtila.

Delegacija stiže. Lidija diskretno prilazi mužu koji već ponosno, u stavu mirno, stoji u auli zajedno s mladim prevoditeljem. Simpatičan je taj mladić, gotovo dijete. Kada je prvi put došao k njima prevoditi sastanak, dala mu je sto kuna. Nije htio uzeti jer, kaže, prevođenje tog sastanka obavlja u sklopu posla za koji od svoje firme dobiva mjesečnu plaću. Ma, joj, pa zna ona kako mladim ljudima dobro dođe malo dodatnog novca. Možda bi svojoj djevojci mogao kupiti cvijeće ili je izvesti na večeru.

Srdačno se pozdravljaju s Johnom i malo suzdržanije s drugim gospodinom. Zove se Richard. Njega još nisu upoznali. Nekako je mrk. No to ne mora ništa značiti, mada Lidiji zapravo i dalje nije baš bio jasan razlog ovog posjeta. Dok su tvrtku još u svome vlasništvu držali Nijemci, sastanke su organizirali jedanput godišnje. Otkad su tvornicu od Nijemaca kupili Amerikanci, sastaju se sada već drugi put u tri mjeseca. No dobro. Vidjet ćemo što imaju za reći.

Sastanak počinje. Anita ulazi i nudi im svima kave i sokove. Lidija je htjela Johna pitati kako je Ana, ali se danas čini nešto nervozniji nego prošli put i odmah prelazi na posao. Možda zato što je s njim taj Richard. Nema veze, da samo zna što ga čeka poslije! Ona i muž zajedno sjedaju na dvosjed, a John i Richard zauzimaju radni stol na koji postavljaju računalo i hrpu kabela, papira i folija. Prevoditelj sjeda na stolac sa strane.

John preuzima riječ. Pokazuje im neke grafikone prepune crvenih i zelenih strelica i krugova. Sve je to ona već vidjela prošli put. Prevoditelj njegove riječi ponavlja na hrvatskom, a njezin Peter sluša i samo ponekad uzvraća protupitanjem. Richard zasad samo šuti i tipka nešto po računalu. Baš čudan tip. Zašto je došao ako ne namjerava sudjelovati u raspravi? Lidija nikada nije razumjela poslovanje toliko detaljno kao njezin Peter, ali – ako nju pitaju – sve se to može svesti na nekoliko jednostavnih pravila. Vi proizvodite robu, a mi je kao vaši distributeri prodajemo na hrvatskom tržištu. Svi lijepo zarađujemo. Mi plaćamo svoje radnike, a vi svoje. Na tržištu je nekad veća, a nekad manja potražnja, ali je, sve u svemu, situacija stabilna i posao se dobro odvija.

Odjednom se u razgovor uključuje i Richard. Ma nije se baš ni uključio, nego je samo iz čista mira nešto promrsio i počeo užurbano klikati mišem, dok su na projekciji na zidu počele iskakati tablice pune brojeva. – Ovo su brojke – dometnuo je iz svojeg kuta prevoditelj. Pa vidi i ona da su to brojke, nije valjda nepismena! Ali je Richard svejedno mogao i pristojnije uletjeti u razgovor.

Prevoditelj počinje ponavljati riječ lanci. Kakvi sad lanci? Aha, veliki trgovački lanci. Možda nije slučajno da se to zovu baš lanci, pomisli već pomalo odsutno Lidija. Veliki lanci. Ljudi sapeti u velikim lancima proizvode velike cifre. Ljudi u malim tvrtkama proizvode male. Sastanak bi trebao biti razgovor, a ovo su samo slajdovi s brojkama. Ona i muž dobro znaju svoje rezultate ove godine, pogotovo Peter. Zašto im nešto ne kaže, nego samo sluša kao prestrašeni učenik u školi? Pogleda muža, a on gleda te tablice. Kao da duhom nije više sasvim prisutan. Pokušava postaviti pitanje, ali ga Richard prekine. Nije još gotov s čitanjem brojki. Taj joj se Richard od početka nije svidio. Pa ne može biti bezobrazan. Ovo je još uvijek njihova firma, a njezin Peter mogao bi i njemu i Johnu biti otac. Vodio je svoju tvrtku dok se oni još nisu ni rodili. Instinktivno svoju ruku stavlja na muževu. On svoju odmiče. Nije volio kada je pred poslovnim partnerima pokazivala takve male znakove ljubavi, ali nije si mogla pomoći. Richard je, čini se, završio, a John ponovno preuzima riječ. Ovaj put govori mekše i polaganije. Peter gleda čas Johna, a čas prevoditelja u kutu. Čini se da je tom mladiću postalo strašno neugodno. On odjednom plaho izgovara nešto kao „prekid suradnje“. Nastaje kratka tišina i John ponovno počinje govoriti, ovaj put još sporije i tiše.

Lidija ustaje. Ne da joj se ovo više slušati. Pustit će da Peter sve razjasni s njima. Sjetila se da od Anite mora uzeti dar za Johna. Je li Anita stavila mašnu? Ispričava se i izlazi na hodnik. Čini joj se kao da se hodnik proširio. Kao da se malo i naginje, a nema zida za koji bi se mogla uhvatiti. Što je to rekao? Prekid suradnje? Kao robot prilazi Aniti i ova joj pruža veliki paket u sjajnom papiru, ukrašen širokom crvenom mašnom. – Je l' da je lijep? – pita je Anita. – Gospođo? Je li Vam dobro? Gospođo…? Gospođo…!!!

Lidija bez riječi uzima poklon i vraća se hodnikom prema sobi za sastanke. Hoda kao marioneta, a pogled joj luta bez fokusa. Što će biti sada? Što će biti s dečkima u skladištu? Što će biti s Anitom, pa ona uskoro treba roditi…

Ulazi natrag u sobu noseći paket, a unutra tišina. Čini se da nisu ni zamijetili da je ušla. Peter gleda nekamo ispred sebe. John još uvijek stoji nasuprot njega i pokušava uhvatiti njegov pogled. Sliježe ramenima i tiho izgovara: – Sorry…

Prevoditelj se zagledao u jednu šaru na tepihu pa izgleda da više i ne prati što se zbiva. Richard je već počeo užurbano pakirati računalo, kabele i papire u torbu. Lidija ponovno sjeda kraj muža držeći omot na krilu i stavlja svoju ruku na njegovu. Ovaj put on svoju ne odmiče. Gleda ga brižno. Izgleda umorno. Skuhat će mu finu sarmu da se oporavi. Pogleda zatim Johna, a on sada gleda u nju. Kao da je nešto želi pitati. Lidija se blago osmjehne. Sada je čas! To je čekala od samog jutra. Držeći se uspravno, elegantno se uspravlja s dvosjeda. U rukama osjeća hladnoću sjajnog ukrasnog papira. Iskoračuje prema Johnu. Za glavu je viši od nje, ali joj sada izgleda kao dječak. U jednom kratkom trenutku učinilo joj da je to upravo njezin sin Darko. Najradije bi ga pomilovala po kosi. On je zbunjeno gleda pa počinje vrtjeti glavom i izgovara nešto kao – No… Don't…

Lidija ga uz široki osmijeh gleda ravno u oči. Odlučno mu, objema rukama, pruža darak i glasno kaže: – FOR ANA!

-Goran Novosel