Pojest će golubovi

Gledajući dolje na pod, najčešće vidimo mrvice od nekog obroka. Govorimo sebi samima da one moraju biti tu, da je normalno za pod da bude malo prošaran njima…kakav bi to stan bio da nema najobičnijih ostataka od kruha na prokletom podu??

Ha čuj, nekaj bi ti štel reći …ta hausmeštarica morti ne postoji, ali ak' ste vi gazda svojih mrveka, bute se brzo rešili svakavih drekof po stanu. Jer najlakše je nekog klopiti za vuho jer je naredil neki špajz, al deča dragi, kad vidiš da je neke zašmoljcano nek ti nebu hudo da malo rit zapikneš h nebo i to pobereš.

I ništa…prođemo pored nereda ne okrećući se pa vjerojatno zaključimo „pojest će golubovi“.

Postoji jedno mjesto u stanu gdje ih uvijek ima: mjesto od svih zanemareno, zapušteno. Ljudi se k njemu vraćaju, ali se nikada ne saginju da vide u kakvom je stanju, samo halapljivo prođu sa svim gablecima.

Kao klinac sam čitao roman „Mrvice iz dnevnog boravka“ nastao iz pera Pilić Sanje. Zapamtljivo štivo već nakon prvog čitanja, možda zato jer sam knjigu fizički posjedovao, a ne samo posudio iz knjižnice. Glavni junak, moj imenjak, radi upravo ono što i ja sad: nešto piskara za lokalni list i misli kako će jednog od dana od toga dobivat pare umjesto površnih pohvala…a oko njega u kući samo neke mrvice koje ne mogu tek tako usisati…Đozefa muče financijski problemi, sestru Marinu oni mladenački, a kućni bojler ne šljaka kad ga narihtaš na tri, za razliku od one bedaste pjesmice od Neki to vole vruće. I tak' to dojde kak' neka epika modernog doba di para nema i di svi zamišljamo neku imaginarnu kućnu pomoćnicu koja bude pospremala za nama…i od našeg života napravila veselu legendu.

Biranjem ustajalih mrvica s poda u našem spokojnom prostoru prisjećamo se svakog dana našeg života. On će nastaviti svojim putem kako satovi odmiču. Ne okrenemo se, a isti divan dar - naš dragocjeni život, poput nekog užurbanog konobara nam posluži trenutke koji se lako pretvaraju u ono što ni najgorem rivalu ne želimo – tjeskobu te gorki pritisak u grudima koji nas preznojava i kao da ne misli posustati (iako ni ne znamo odakle je stigao). Tada se tanka nit naše egzistencije ne odaziva na vapaje koji mole “nije trenutak”, “nije dobar dan jer... čistim stan”.

No, rad potom učini prekretnicu. Ustajale mrvice s lakoćom možemo baciti gladnim golubovima kroz prozor. Bacamo na stranu breme od mrvica dok gladni golubovi zahvaljuju srdačnim gugutanjem. Breme u grudima polako, ali sigurno, počinje popuštati jer um i tijelo zajedno prepoznaju čistoću stana, a preostale mrvice koje su bile sačuvane pojeli su golubovi, idemo dalje! Najvjerojatnije ćemo se sjetiti krupnijeg otpada kojeg se treba riješiti, a zahtjeva puno više snage za micanje nego majušno hrskava prljavština s poda

Na koncu konca, stan nam se pretvori u zvjerinjak, baš kao i život. No, jedina zvjerad su kukušni golubovi oko nas koje lako možemo zamijeniti za ljude. Oni nastavljaju svoju priču paralelno s nama. Uvijek postoje pojedinci kojima su potrebni te koji gledaju ne bi li im udijelili koju mrvicu sa svog poda života. Ponekad ih je pregršt, a ponekad dva-tri zrna koja se ne vide, ali čekaju odabranika da ih uzme i napravi čistku. Zato, kada vidite golubove kako se prpošno vrzmaju trgom u potrazi za darkom prolaznika, udijelite im ga ako imate nešto sitno za njih, nemojte ih tjerati. Možda baš VI kod kuće imate mrvice za koje bi rado da nestanu, ali ne znate kako ih maknuti ili vas jednostavno u tom trenutku nije briga. A onda…pažljivo promotrite horizont s vašeg balkona…

Čujete li neko gugutanje?

Kraj.

-Marta Stančin & Janko Mikac.