Mantre i gemišti

Subotnje jutro. Silazim do kioska po novine. Prilazim ulici pa gledam hoću li do zebre. Ma, ne. Ne da mi se. Svi okolni auti i dalje čvrsto spavaju, a što je još važnije, ne vidim nigdje parkirane plave krampuse. Možda jutros na obližnjem raskrižju vrebaju teroriste koji se iz susjednog sela u dućan spuštaju na biciklima s neispravnim svjetlima pa im naplaćuju rigorozne kazne za ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Kao dobro đače još za svaki slučaj gledam lijevo i desno pa mi u oko upadne ruka koja mi, podvučena širokim osmijehom, maše s istoka. Moj je prijatelj danas na glavu nabio beretku, a s desnog ramena klima mu se njegov vjerni ruksak. Od zadnjeg susreta s njime još me malo boli grlo. Nisam se toliko napjevao već stoljećima.

Uz lijevu mu nogu cupka još jedno stvorenje kojem se uvijek razveselim: beskrajno dobroćudno i umiljato bucmasto psetance. Pravi čistokrvni križanac u tipu jazavčara, s karakternim crtama posebne pasmine mazne izjelice. Kratkim, snažnim nožicama grabi sve brže jer me ugledala i prepoznala pa žuri k meni, a mekane, napola ovješene uške složno pocupkuju u ritmu brzih koraka. Iznad okrugle guze klati se debeli, visoko uzdignuti rep koji udara takt poput velikog metronoma. Široka smeđa leđa tako su tamna da izdaleka izgleda gotovo crna, dok na lijepo zaobljenom trbuhu, njuškici i šapama boja krzna prelazi u krem. Iznad oba bistra oka u toj se svijetlosmeđoj nijansi ističu i dvije velike, ovalne pjege koje izgledaju kao uzdignute obrve. Brada joj je sada već vidljivo sijeda jer je ona ipak već gospođa u godinama. To je naša prijateljica Sparki, zajednička ljubimica čitavog susjedstva. Kada se prije više od dvanaest godina pojavila pokraj susjedne zgrade, imala je sreće što su među raznim reakcijama ipak prevladale one pozitivne. Kći stanara koji ju je i službeno posvojio dala joj je to ime jer je bila posebno vesela, skakutava i vrckava kao nekakva iskrica. U udobnom kutu ispod prostrane strehe nekadašnje staje na brdašcu pokraj zgrade postavili su joj veliku drvenu kućicu koju su prekrili starim novinama i dekama. Ispred tako višestruko zaštićene kućice mala je terasa na kojoj su postavljene velike posude za hranu i vodu. S te uzvisine Sparki ima savršen pogled na zgradu i glavnu ulicu te svoju vlastitu malu livadu na kojoj se može valjati po travi i zakapati kosti, ali je njezin dom ipak odlično zaklonjen od vremenskih neprilika, drugih pasa, neprijateljski nastrojenih dvonožaca i automobila koji posvuda agresivno brundaju. Njezini su psići iz prvog, brojnog legla svi uspješno udomljeni. Potom je sterilizirana pa se prepustila uživanju u svemu što život pruža. Izraz „pasji život“ u njezinu slučaju srećom nije imao baš ništa od zlokobnog značenja koje inače podrazumijeva. Zaigrana, dinamična i puna energije, Sparki uvijek jedva čeka šetnju sa svakim koga poznaje i tko je želi u društvu, a kada se sretnemo, znam da mi je prva obaveza na rasporedu dugačak tretman češkanja. Uz intenzivno emotivno cmukanje, mumljanje i cviljenje najprije mi redovito ispriča što joj se sve zbilo otkad smo se zadnji put vidjeli, a onda se poput bačvice prevali na leđa i mlatarajući šapama po zraku otkriva oblu bušu koja čeka detaljno čohanje. Kada pomislim da smo gotovi jer mi se u toj pognutoj pozi već počnu kočiti stare kosti, to je tek prva faza: onda se malena prevali na bok. Pa zamumlja, češkaj me sad još i s ove strane. Pa onda imam još jedan bok. I tu još treba počeškati. Ponekad je to prebacivanje s jedne na drugu željenu stranu teže no što zvuči, pogotovo ako smo na nekoj strmini. Svojim besprijekornim dizajnom torpeda upravo je idealna za kotrljanje po padinama, ali ne baš i za precizne baletne poze pa često moram postaviti nogu kao klin ispod njezinih leđa da mi se pacijent tijekom masaže ne otkotrlja. Dok se češkamo i mazimo, čuje se glasan zvuk repa kojim kao pendrekom zadovoljno mlati po zemlji. TUF, TUF, TUF! Zatim skupa put pod noge pa u šetnju. Nekoliko metara ispred mene čupava žutosmeđa guza prpošno mi pokazuje put, a rep se vijori kao zastavica vodiča turističkih grupa. Ponekad malo mijenjamo ustaljenu rutu pa moja jednočlana pseća zaprega na svakom križanju zastane i upitno me pogleda: idemo sim ili tam? Po putu se svako malo vraća k meni da obnovimo prijateljstvo usputnim češkanjem. Kada se dosita našetamo, na povratku kući obavezno svratimo u dućan po komad jegera. Starije prodavačice već znaju, a neke se još uvijek čude kada zamolim da mi kobasicu ogule, ali ne narežu. Kada prije rastanka dođemo do Sparkine ili moje zgrade, nestrpljivo mašući repom fiksira me pogledom dok čeka da poslasticu izvadim iz škarnicla i umetnem joj u razjapljene ralje. Onda se zadovoljno zaputi doma dok joj s obje strane njuškice krajevi lovačke vire poput ručki od bicikla.

Dok milujem malenu lajavicu koja mi se već izvalila ispred nogu, čekam da mi priđe i dvonožni prijatelj pa razmjenjujemo srdačne pozdrave. Susjedovi klinci nedavno su ga naučili cool rukovanje prislanjanjem stisnute šake o šaku pa mi pokazuje tu foru. (Tada još nismo ni slutili koliko će taj pozdrav uskoro postati popularan i zapravo jedini moguć.) Išao je do Lutrije, kaže, pa se Sparki tamo izležavala i krenula s njim da mu pravi društvo. Za srećku od pet kuna dobio je deset. Nije loše. S friškim novinama pod rukom krećem s njima na jutarnju kavu.

Ne sjećam se više točno razloga – možda aparat za kavu još nije bio uključen ili su se neke druge kozmičke sile urotile protiv nas – no naša se narudžba kave nekim čudom pretvorila u gemište. Ali stari se Dioniz sigurno neće ljutiti ako mu današnju žrtvu prinesemo nešto ranije.

Zauzimamo mjesta za jednim od dva stola na terasi ispred malog, kontejnerskog bircuza na uglu tržnice. Dizajn interijera spartanski je svrhovit: šank u obliku slova L i paralelna polica nasuprot njega cijelom dužinom vanjskog staklenog zida. Na podu uz rub isto tako cijelom dužinom, jasno, štanga za noge. Nije to restoran u kojem piće dobijete u manekenskoj čašici s visokom nožicom. K nama stižu prve dvije bucmaste čaše s oznakom 2 dl malo ispod vrha, prave starinske gemišterice. Šankerica je jutros dobre volje. Ona i ja išli smo skupa u osnovnu školu. Bio je pravi dobitak na lotu ako si sjedio u klupi s tom lijepom plavušom. Meni je to, ako se dobro sjećam, pošlo za rukom u trećem razredu. Godine su nas već pomalo sustigle, ali ona je još uvijek zgodna. Ne propuštamo priliku za malo zafrkancije.

– Kak si, lepotica?

– Joj, pospana sam. Nisam se niš naspala.

– Ma da? A meni je zgledalo da si baš dobre volje!

– Daj, dušo, pusti njega! Mali, ti još uvek niš ne kužiš o životu! Cura je pospana jer se nije niš naspala, ali je baš zato dobre volje. Kak ne razmeš!

– Ahaaa…. E, dok ja skužim! Zato mi je zgledalo da nekak i teže hodi.

– Pa no! To ti velim. Muž jutros sigurno nije nit mogel dole s kreveta!

– Dečki, prestanite! – smije se ona. – Ak bute zločesti, natakala bum vam razrijeđene gemište!

– Ej, daj naj! Bumo dobri, samo nemoj da nam buju mehki!

Prije prvog gutljaja nazdravljamo zvonkim kucanjem čaša pa se udobno zavaljujemo u naslone stolica. Ispod stola, između naših nogu, već se zadovoljno ispružio podeblji krzneni smotuljak. Dosežem je prstima i uz lagano škakljanje provjeravam plan druženja: – Sparki, sad si bumo popili gemišt, pa onda idemo u dućan po jegera, može? TUF, TUF, TUF! Snažni udarci baršunastog repa po potkoljenici Morseovom mi abecedom dojavljuju potvrdan odgovor. Uz prve gutljaje promatramo i pozdravljamo znance koji žure u dućan po kruh i mlijeko. Zlatnožuta, iskričava tekućina polako klizi niz grlo. Eh, da smo žirafe, pa da što dulje klizi. Mjehurići nam golicaju i razvezuju jezike. Nikada nismo bili od onih koji piju bez riječi. Stoječki, to može. Ali definitivno nismo dečki kaj pijemo šutečki.

U svojim smo vinskim kuženjima svijeta obrađivali već mnoge zanimljive teme. Razgovori s njime nikada mi ne dosade. Od Jungova tumačenja snova do tradicionalnog liječenja biljem. Od srednjovjekovnih mačeva i sablji dalekog istoka do suvremenih vrsta zavarivanja. Od kvintnog kruga do soula ranih šezdesetih. Povremeno mu zapržim kakav glazbeni CD pa zajedno komentiramo preslušano. Prošli put nije znao točan naslov pjesme, ali mi je otpjevao refren. Prepoznao sam prekrasan prastari klasik Sama Cookea: Bring It on Home to Me. Ima li nešto ljepše. Proteklih je tjedana moj frend guštao u duetima omiljenih gitarističkih virtuoza, Marka Knopflera i Cheta Atkinsa. Ima veliko gitarističko iskustvo i širok glazbeni ukus pa nikada ne znam kakvu će želju izraziti, a još uvijek ponekad spomene neko ime koje mi nije previše poznato pa se s veseljem prepuštam glazbenoj edukaciji starog šmekera koji je preslušao, odsvirao i otpjevao sve što je spomena vrijedno. U njegovoj kolekciji ploča znao sam pronaći stvari koje nisu imali ni u najboljim glazbenim trgovinama metropole.

– Znaš, tražil sam ono od Solomona Burkea… Let me light up your life… And together we'll light up the world…

– Solomon? – prekida me u pjevušenju. – To je moj prijatelj! – Krene kopati po velikoj kartonskoj kutiji s pločama i za minutu vadi album sa spomenutom pjesmom.

No njegova me današnja glazbena želja iznenadila toliko da mi je, zagrcnutom, gem počeo izlaziti na nos.

– E, čoeče, daj mi snimi mantre!

– Mantre?! – iskašljavam riječ dok si rukavom brišem nos i bradu. Ne dira se lava dok spava, ali očito sam halabukom probudio i našeg već usnulog lavića jer se ispod stola čuje tiho upitno mumljanje popraćeno otegnutim zijevanjem. MMMM… NJAAAUUUMMM…? – Kakve su te mantre spopale?

– Paaa… ono… znaš ona lagana mužika…

– Čekaj malo… Mislim da su ti mantre više ono ko nekakve pjevane molitve, recimo od hinduista i budista. Ma, znaš ono… Hare Krišna, Omm i tak nekaj.

– Ahaaa… Je, imaš praf. Ali ono, kuiš... Ona mužika, onak tiha i lagana…

– Aha… Misliš ona istočnjačka, ko za meditaciju i opuštanje i to?

– Eeeee, to! Onak fino… PLINK, PLONK… PLINK, PLONK…

– Pa okej… Bum potražil. A kaj, buš meditiral?

– Ma, nee. Nek jedna moja prijateljica, znaš, ona vježba jogu i takve stvari.

– Aha, ona vježba jogu uz tu glazbu?

– Tak je! I ona veli da je to super za opuštanje i za spanje. Uz to super zaspiš!

– Aha… A kaj, ti inače nemreš spati?

– Ma, kak ne…

Prinosi čašu ustima i nastavlja gotovo unutarnji monolog, više upućen čaši nego meni. Pogled mu bez fokusa zamišljeno zuri ravno u prazno.

– …Kaj ne bi mogel… Ja spim kak beba… Pa si baš onda tak mislim… Pa koji će to kurac onda meni opće…?!

- Goran Novosel