Motivacijski govor

Oduvijek sam, moram priznati, imao problema s motivacijom. Još kada su nam u školi prepričavali onu legendarnu o tri radnika na gradilištu katedrale sv. Pavla u Londonu, nije mi to baš sjelo. Sigurno se sjećate te priče. Svi oni rade isti, najprizemniji posao, tucaju kamen ili zabijaju čavle, što već – ali se njihovo viđenje toga što rade drastično razlikuje. Kada ih je, navodno, arhitekt katedrale Christopher Wren jednoga jutra obilazio i pitao što rade, dobio je tri različita odgovora. Nisu ni znali tko je taj gospodin koji tako samoinicijativno provodi anketu jer ga, naravno, nisu imali priliku osobno upoznati. Dobro da ga nisu prebili. Tako mu je navodno prvi radnik, pretpostavljam najmrzovoljniji, rekao nešto u stilu – na, gledaj, vidiš i sam – mlatim taj kamen. Odjebi dalje s glupim pitanjima. Drugi mu je na pitanje što radi rekao da zarađuje neku crkavicu za sebe i svoju obitelj. Živi se, stari moj. Nije puno, ali se kupi šaka brašna tjedno. A treći je, sav sretan, ustao i uspravio se ponosno kano klisurina pa mu uzvratio da on pomaže arhitektu Wrenu da sagradi veličanstvenu katedralu. Ne bi me čudilo da mu je usto, gledajući sanjarski nekamo u obzor, još i napomenuo da će taj njihov razgovor postati i ostati temelj svih motivacijskih govora za vijeke vjekova.

Ta nas je priča, kao, trebala motivirati da svojski upremo u što god se pred nas stavi kao zadatak, ali s velikom voljom i entuzijazmom jer, vidiš – kao mali kotačići sudjelujemo u postizanju nekog većeg ostvarenja. Viši ciljevi i tako to.

Meni se to sve skupa još na prvu učinilo čudnim. Neka se neimenovani udarnik ne uvrijedi, ali njegov mi se odgovor prije svega učinio pa… kako to lijepo sročiti… no eto – priglupim. Ako se cijeli dan gušiš u kamenoj prašini i kao nadničar zarađuješ minimalac, a onda te obiđe šef gradilišta pa mu sav sretan počneš u zanosu pjevati o tome kako ti je drago što gradiš tu krasnu zgradu – ja, iskreno rečeno, mislim da ti nisu sve daske na broju. Nekako mi se nejasno činilo da je i tada, baš kao i sada, bilo bolje biti arhitekt u svili i kadifi koji u dokolici obilazi gradilište, pa onda sat-dva najboljem tadašnjem slikaru pozira za svoj prpošni portret ili na špici sjedne na kavu ili čaj za lokalne medije, a onda krene na ručak s kraljem i kraljicom ili s lokalnim tajkunom koji je glavni investitor. I što je najljepše, potpisuje se sâm na kraju svega kao tvorac cijele te građevine.

Uglavnom, shvatio sam rezignirano da mi valjda nedostaje vizija šireg smisla pa iz svoje duhovne garsonijere ne vidim više sfere. Jer ako je vjerovati holivudskim blockbusterima o povijesnim bitkama, svi su veliki ratnički vođe svojim postrojbama prije ključne bitke urlali nešto u stilu: „Hajde, vojnici! Ovo će naše junaštvo ostati zabilježeno u povijesti pa će nakon 2000 godina o nama snimati filmove! Mene će glumiti Brad Pitt!“. Ili bismo, recimo, mogli zamisliti situaciju u kojoj dva iscrpljena radnika u podnožju Kineskog zida raspravljaju ovako nekako (prepričavam po sjećanju izravno s kineskog pa je moguće da prijevod ne bude najprecizniji):

– Joj, pun mi je kurac ovog zida. Križa me već trgaju toliko da jedva sjedim. Da nam barem povećaju gablec na dvije zdjelice riže dnevno. Pocrkat ćemo svi ovdje i samo će nas utrpati u temelje.

– Ne, ne, ne, kolega, nemoj tako! Meni je izuzetno drago što sudjelujem u ovoj gradnji! Jednoga će dana ovo biti najpoznatija građevina na svijetu i ući će u predaju kao jedino djelo ljudskih ruku koje se vidi s Mjeseca! Ja jedva čekam da me u njega ukopaju i da postanem dio povijesti! Kud ćeš bolje od ovoga!

Ako je ikada doista postojao, uopće ne sumnjam da je onaj treći londonski klesar vodio najsretniji život. I baš je svakog jutra pjevajući išao na posao dok mu se s ramena klatio zavežljaj s komadićem pljesnive pogače za užinu. Na gradilištu je svakoga tapšao po ramenu: „Dobro jutro, stari! Idemo dalje graditi katedralu! Čovječe, koji gušt!“. Ne bi me čudilo da je svojim suradnicima ponekad malo išao i na jetra. Zavidio sam mu na tom uvjerenju i sreći, ali se sâm u takav modus operandi jednostavno nisam uspijevao ušaltati. Nije nevažno ni to da su poslodavci njime zasigurno bili najzadovoljniji. Radnik koji savršeno ispunjen i motiviran grca u znoju i blatu dok kucka kamen za kunu-dvije po satu nikada se neće buniti ni pitati može li svijet funkcionirati nekako drugačije. Ako se on smatra prezadovoljnim što uopće smije sudjelovati u gradnji velebne palače nekom bogu koji ga ionako nije podario boljom srećom u životu, onda sigurno nikada neće ni tražiti od gazde da mu poveća nadnicu. Bijedni šljakerski crve, imaš privilegiju da gradiš remek-djelo, a ti mi tu nešto izvolijevaš! Misliš da nemam još stotinu takvih u skloništu za beskućnike, oko kontejnera ili na granici?

Shvatio sam tako još zarana da se moje razmišljanje o radu i življenju prilično žestoko odupire cijelom tom pregalačkom konceptu, ali sam se donekle pokušao barem praviti da razumijem te raznorazne više ciljeve za koje smo očito predodređeni živjeti i ginuti, raditi i trpjeti čekajući kraljevstvo nebesko. Radi svoje i budi sretan što uopće radiš. Ne radiš za sebe, nego za viši cilj koji tako ograničen jednostavno ne kopčaš i za koji će već netko zaslužniji pobrati lovorike.

No dobro, mislio sam – ipak ima stvari u životu koje možemo raditi baš ono, samo za sebe. Za svoj gušt i prema svojim osobnim željama i potrebama. Recimo, baviti se rekreativno nekim sportom, uživati u prirodi, šetati ili vježbati. Čisto da se malo odmaknemo od tih silnih računalnih zaslona i pokrenemo guzice.

No neki je dan jedan članak u novinama potpuno srušio te moje anarhističke stavove. Bijah slijep, a sada konačno progledah.

Kaže nadnaslov teksta otprilike ovako: Kada bi svaki čovjek na svijetu vježbao samo toliko i toliko minuta dnevno, globalna ekonomija bila bi godišnje bogatija za zilijun trilijuna trolara! (…ili neki sličan izraz koji opisuje financije s beskonačnim brojem nula).

I sad, što ću. Stanem ja to čitati. I stvarno. Kada bi svaki lijeni homo sapiens upro da dnevno prošeta ili odvježba barem pola sata, svjetsko bi gospodarstvo to osjetilo! Bilo bi veće i bolje!

I tada tek shvatih koliko malen hodah ispod zvijezda. Jer dosad sam mislio da se ljudi bave sportom i vježbaju iz raznoraznih razloga: da bi se osjećali bolje u vlastitoj koži, radi zdravlja, da bi poboljšali opće fizičko i mentalno stanje, da bi se mogli popeti stubištem na treći kat, a da im srce pritom ne iskoči kroz nos, možda da postignu bolju liniju, da smršave, ponekad i da zadive nekoga tko im se sviđa. Možda da se bez bolova u koljenima krenu u park loptati s unucima, da naberu u šumi vrganje za večeru ili jednostavno da uživaju u druženju s ostalim članovima obitelji ili svojim suigračima na terenu. Ili da onako kurvinski sebično samo pokrenu lučenje endorfina pa im jednostavno bude lijepo zato što su se vježbanjem iscrpili do iznemoglosti. Moguće i da se oslobode stresa od cjelodnevnog sjedenja i samo da malo razgibaju mišiće, tetive i sve ono u tijelu što se iz dana u dan sve više koči. Možda samo zato da bi bolje spavali. Neki da se s guštom popnu na Velebit, a neki barem biciklom na Sljeme. Ukratko, mislio sam naivno da ljudi koji vježbaju ili se bave sportom – to čine za sebe.

No globalni me znanstvenici argumentirano razuvjeriše u mojem lokalnom neznanju. Silni su doktori i akademici radili na tom istraživanju pa tko sam ja da im ne vjerujem. Kaže tamo da bi dakle ta famozna teta – svima dobro poznata kao globalna ekonomija – bila bogatija da se svi bavimo sportom i vježbanjem. Bolje bi se osjećala. Imala bi više love i bila bi sretnija. Jer bismo svi mi ljenguze manje išli na bolovanje i mogli bismo dulje šljakati prije nego što odapnemo. Mogli bismo svakodnevno umjesto deset raditi po dvanaest sati. Kakvo crno bolovanje. Kakva crna penzija. Nad svakim umirovljenikom koji ne radi za nju – već mu ona mora plaćati režije i pet deka parizera dnevno, dok on po cijele dane na Zrinjevcu hrani golubove ili obilazi ambulante, pa se jedanput mjesečno igra s unucima – svjetska ekonomija plače. Nju to boli.

I na kraju – šaljem apel svima da se probude. Taj mi je članak otvorio oči i sada dobro razumijem motivaciju za život i rad svih vizionarski nadahnutih robova i kmetova i radnika i zaposlenika i djelatnika i proletera i seljaka i nadničara, još od onih koji su gradili egipatske piramide preko sretnog klesara na katedrali pa sve do današnjeg prekarijata. Hajde ljudi – dok ne radimo, moramo vježbati! Šećimo, plivajmo, dižimo utege, rastežimo se, trčimo, vozimo role, skateboarde ili bicikle, skijajmo, vježbajmo jogu, pentrajmo se po brdima, budimo zdravi i aktivni! Ali ne zbog sebe: sjetimo se jadnog globalnog gospodarstva! Sjetimo se produhovljenog i motiviranog londonskog šljakera. Ako ispustimo dušu zdravi i čili, na svojem radnom mjestu, bez gramzive potrebe da koristimo mirovinu ili usluge javnog zdravstvenog sustava, svjetsko će gospodarstvo na kraju te godine biti sretnije i bogatije, a one strelice na grafikonima globalnog rasta ići će prema gore malo veselije i uspravnije. Upravo s tim ciljem u glavi treba što zdravije živjeti… raditi… vježbati… i umrijeti!

-Goran Novosel