Glazba, poezija i stihoklep

- Sjedio je pored mene i čitao knjigu nekog Europskog autora. Ne sjećam se. Moje misli zatim su ponovno skrenule na njega koji bi samo ponekad dignuo pogled da bi otkrio moje oči uprte u njega.

Aurora Millwater je svakog dana dolazila na posao vrteći ovu misao unedogled. Gledala je ulazna vrata očekujući kupce, ali ona se svejedno ponavljala. Kada bi otišla na kavu sa sestrom pod pauzom, nekoliko puta bi ju ponovila, baš onim redoslijedom koji je naveden gore. Tijelo joj je bridjelo i osjećala je da joj se izdah iz pluća želi prelomiti u vrisak…i kako se sva strava događaja i osobe mogla dogoditi u tramvaju pred desetinama ljudi?

Mnogi na ovom svijetu kažu da se stvari događaju s razlogom te kako je svatko pokretač svoje sudbine. Ipak, kada se kombinacija životnih odluka pomiješa, neke stvari se više ne mogu preispitati. Bez toga, Aurorin život bješe poprilično zanimljiv. Od srednje škole je pomagala majci i sestri u prodavaonici ploča koju su, simbolično, nazvali Glastonbury. Ona je bila smještena nedaleko od centra San Diega, ali kad su se prostorom proželi zvukovi Steeleye Spana ili Fairport Conventiona, to je bio pravi seoski rock sajam gdje ples ostaje ples, a glazba je beskompromisno vjerna ruralnom rocku kojeg je najveći Bob Dylan počeo šibati kada je dućan još bio mlad. Seoski sajam, je li ga ondje vidjela?

Kupaca nije bilo puno. Konkurencija iz Los Angelesa ih je slamala na svakom festivalu vinila: Ponuda iz rock antologije gotovo da nije postojala. Većinom su se prodavali šareni vinili koji i nisu bili albumi, već jeftine remix matrice koje su DJ-evi puštali na šmokljanskim partijanama. Dužnost je zvala, obitelj je teškom mukom održavala kontakt s neovisnim producentima koji su ih opskrbljivali tim stvarima. 60% ploča su vraćali. Posjetitelji su iza njihovih leđa šaputali komentare poput: „To su ovi iz Glastonburya, ne vjeruj vegetarijancu koji meso prodaje“ i prasnuli u uvredljiv smijeh. Glazba je bila čudna, prodavači sumnjive lucidnosti, a gostima se nije znalo porijeklo. Bili su pušteni s lanca.

„Eh, ti mladi alternativci, sluša im se samo ezoterija sa solistima koji pjevaju kako imaju sasušenu krv na mjestu srca“. Dok je to govorila, Aurorina majka Connie je s uzdahom sumornosti brisala prašinu s ploča My Chemical Romance –a“. Ako nije išlo s folk rock i progresijom, onda si morao svirat kako narod pleše…

…i promatrati prostor male prodavaonice onako kako drugi očekuju: uvijek kroz drukčije gledište i glazbu koja je zidovima često davala neugodan sjaj

Jedne večeri, kao i obično, Aurora je čekala svoju sestru Emily da se vrati s terena kako bi obje pošle kući. Stari ljubitelji glazbe se nisu mogli dići s kauča te su stalno gnjavili Connie da „pošalje nekog od svojih“ i dostavi im album. Čim su vidjeli jarke boje omota, zaboravili su da imaju išijas/lumbago/kurje oči i prva pjesma A strane je počela za tri sekunde.

Oko 20.10, Emily se napokon pojavi na vratima, taman kada je stavljala zadnje cente od obračuna u ladicu.

- Aurora: Mogla si još malo ostati pa da ujutro opet otvorim dućan.

- Emily: Znaš mene, uvijek kasnim, ali me zato vrijedi čekati

- Aurora: Mislim, čemu takvo vucaranje kao da si hostesa u klubu milijardera? Obično ovi stari papučari praktički stave ploču na gramofon i prije nego si došla.

- Emily: Maaa, na povratku sam u tramvaju vidjela onog zgodnog Irca Colemana iz poetskog kluba u Balboa Parku. Toliko se udubio u knjigu da mu je trebalo 5 stanica da primijeti kako sjedim nasuprot. E vidiš, ja sam trebala izać' na trećoj. I, kao, došao je do kraja poglavlja, rek'o mi je bok i izašao na Harborsideu. Pa dok ja skužim di sam zaglibila, evo sat kuca 8 sati.

- Aurora: Oduvijek si uspješno balansirala zov puti i zov dužnosti, strašna si…

Sestra joj samo slegne ramenima te obje otiđu van. Bilo je zagušljivo do mjere da su im se pluća stisnula u krutu kvrgu. Moguće je da se sparina iz Meksika podizala prema njima. Aurora se više fokusirala na misao o imenu „Coleman“. Znala je jednog lika s koncerta grupe Yes, ali imala je fizički dokaz o njegovom povratku u Englesku posjedujući narukvicu koju joj je kupio na aerodromu u Los Angelesu. Takvog dućana nije bilo nigdje drugdje u Kaliforniji, dala si je žile rezat za to.

Premda je tek srijeda navečer, grad je bio prepun ljudi. Aurora je pomislila kako ekipa iz korporacijskih ureda ide na zajedničku cugu nakon posla, ali joj je bilo čudno da su svi u flanelskim košuljama i jeftinim odjelima od flisa. Očito da casual Friday više nije u modi. Još nisu vidjele ekipu s takvim brijama u Glastonburyu, ovo više nije bila njihova zajednica, ti ljudi su stranci za njihov mali svijet. Gledala je okolo, morala je nekog poznavati.

Linearnost vremena je bila zbog nečeg narušeno. Vrijeme također, postane poremećeno, s puno kvrga i grba koje se pretapaju iz sata u sat. Sestre su, hodajući dalje prema centru, osjetile uznemirenost zdrave rutine. Zbog suhog zraka i užarenih pločnika, Aurora je dobivala sjećanja koja su bila baš takva – ljepljiva, gnjecava i s puno znoja. Hodale su ravno po jednoj crti, baš kao ostali narod pored njih. No, ove ulice krile su jedno mračno sjećanje koje je tek polu-ugasla iskra u sjećanju

Magla se malčice izbistrila i njih dvije su se sjetile mirne jutarnje vožnje tramvajem prije par godina. Sestre su tog ljeta maksimalno iskorištavale mjesečnu kartu da se vozikaju okolo i promatraju ljude po kvartovima (radilo se o tome da ih je Connie poslala u izvidnicu kako bi cure upoznale nove supkulture i njihov glazbeni ukus, ali su cure na to gledale k'o na dnevni izlet). Među šarenom paletom energičnih svjetova, ugledali su momka koji je bio svugdje u svemu, i to u isto vrijeme

Na taj način, Emily je upoznala Colemana, a njena sestra je dobila dokaz kako se likovi koji izviru iz kantautorskih strofa mogu pojaviti u stvarnosti. Bio je spontan, ali ne na način da žovijalno rasipa svoju osobnost tamo gdje se nađe nego kroz srdačnost i toplinu pristupa. Emily je to odmah zavoljela kod njega, nije više mogla podnijeti ljude koji su se smatrali zanimljivim i otkačenim samo zato jer satima mogu navoditi detalje o glazbi. Za, prikaz znanja je bio kombinacija snažne poezije s malo nježne proze.

Upoznavanje naše trojke u gomili glazbenih ekscentrika nije moglo proći slađe. Mladić je djevojke samo spazio, onako kako frontman banda ugleda najdivljije fanove u prvim redovima koncerta.

- Coleman: Hej, izgledate kao da ste tek došle ovamo. Jer ono, kružim tu već pola sata jebote i vas još nisam vidio među 500 ljudi, pa ako znate di je prvi tramvaj da se pokupim odavde doma?

- Emily: Pa ako želiš izaći, možemo, ali mi smo prvenstveno došle nešto pojest prije nego krenemo dalje.

- Aurora: Da skratim filozofiju drage mi sekice, ti nas posjedni negdje na ručak, mi tebe otpratimo do stanice.

- Coleman: E sad me se nećete više riješiti, za ubuduće vas uzimam kao putnog savjetnika.

I tako je ekscentrični trojac lakim i sigurnim korakom odlučio otići do obližnjeg fastića restorana, jer njihov organizam se nakon cjelodnevnog tumaranja zaželio ukusnog ‘brzogriza’, a mozgovi su im od gladi postajali kaša.

- Coleman: Ovako nisam žderao još otkako smo braća i ja kao klinci otišli baki.

- Aurora: (šaptom Emily): drži ga podalje od bifea, ako mama sazna da smo prekoračili dnevni limit na kartici, ni vrag ju neće uvjerit da su pare otišle na ploče.

Aurora je već glavom tonula prema stolu, Coleman je trpao u sebe te su, kada bi nešto progovorio, komadići mljevenog mesa završili na Aurorinoj polo majici. Gledala je sitna slova nekog emigrantskog časopisa i članak o nekoj obitelji sa „starog kontinenta“ koja se prije godinu dana doselila u obližnju Chula Vistu. Jednom je posjetila taj pokrajnji grad, ali je nastalo sjećanje zbog kojeg više ne bi odlazila u njega svojom voljom.

Nakon obroka, njihova priča je nastavila u smjeru glazbe zbog koje su se svakog jutra budili. Coleman je priznao da nema više toliko gaža kao prije, ali da nastalu prazninu upotpunjuje poetskim večerima na koje ga zovu kao glavnog gosta. Pomislio je kako to rade jer žele čuti njegova recitiranja Williama Yeatsa i Ezre Pounda, ali, većinom su mu davali novi materijal underground pisaca. Pokušao je i sa svojim radovima koji su nerijetko bili puni gorčine zbog nerazumijevanja društva, žena, pa čak i prodavača u dućanima, no svim svojim aktivnostima zapravo i nije bio istinski ispunjen. Ljubitelji bi poezije s potencijalom za psihologiju zaključili kako je Coleman tempirana bomba koja čeka da joj se izvuče zadnji prekidač.

Sestre su već plaćale kad su primijetile da se njihov znanac čudno ponaša. I dalje je sjedio pred praznim tanjurom dok su mu se samo usne pomicale ritmom recitatora. Izgledao je omamljeno, hipnotizirano, možda se namjerno doveo u takvo stanje. Ispred restorana se nalazila tramvajska stanica, pruga je zveketala najavljujući njegov dolazak, Coleman napokon ustaje i uz tihi pozdrav uđe u vagon. Aurorina glava je stvarala pomutnja, ona se isto tako kretala po tračnicama, ali negdje izvan grada. Kamo? Dok se tramvaj udaljavao, molila je Boga u kojeg baš i ne vjeruje da ne ide prema jugu. Coleman tamo nema što vidjeti, raspametit će se.

Muzika večernjeg San Diega je stala, sestre su se mahom vratile iz sunčanog centra u realnost vlažne večeri jer su došle do grada od kojeg Aurora strepi. Pomno je gledala zgrade ne bi li se prisjetila trenutka kada je ovdje došla prije nekoliko godina. Emily je zabrinuto gledala sestru, ali Aurora nije ni trepnula.

- Aurora: Uzmi tramvaj s High streeta do doma i ništa ne pričaj mami, ako pita za mene, reci joj da sam otišla na dogovor oko kupoprodaje ploča.

Šutnja, ali znakovita. Emily lagano potrči misleći da će sutra biti bolje jer je sestra krenula otpetljavat zavrzlame koje ju muče.

Chula Vista je izgledao poput privremenog naselja u koji dolaze težaci kako bi zaradili za nužan kruh, a ne metropola u koju parovi dolaze osnovat obitelj. Postojala je jedna ulica kojom je nekoć muzika prolazila, danas je bila posve, izvođača nema, glazbala su isključena iz struje. Gdje su sad svi ti improvizirani derneci gdje se vinili kupuju za ukras? One mlake craft pive koje koštaju poput manjeg obroka u ekspres restoranu? Umjetnici koji se tako nazivaju samo zato jer imaju brčiće u stilu Clarka Gablea i tregere?

Postojao je samo kraj ulice i dvije klupe jedna nasuprot drugoj te je pored njih stajao ON. Začuvši od nekud jeziv zvuk harfe i arpeggio čembala, znala je da ovo nije festival plesne glazbe podno Walesa niti da gomila bradonja dolazi rokati progresivne pastoralne elegije. Ovo je bio koncert na kojem je ona morala biti vođa orkestra. ON je pjevao:

Gaudete gaudete, Christos est natus

Ex Maria virginae, gaudete

Ezechelis porta Clausa per transitor

Unde lux est orta sallus invenitor

Vrteći se u krug, Aurora mu uzvrati s:

I watch your window, I shake so scared

Spying from my room, with nervous unrest

Night after night, you fingers carresing

The skin that is so fair, you slowly undress

ON se uznemiri, kotači tramvaja njihovih neposrednih misli su kloparali u nedogled, gdje više nije bilo ni pruge, ni ljudi, a ni pojmljivog svijeta. Samo njih dvoje na mjestu gdje stihovi poema postaju akcija.

- On: Drvo je ušlo u moje ruke, biljni sok se popeo uviše njih….i počelo je rasti tamo dolje…u mojim prsima. Grane rastu iz mene, poput ruku! Drvo si ti, a i mahovina. Poput ljubičica nad kojima vjetrić piri. Dijete, tako uzvišeno.. da, ti si…rame uz rame svoj ludosti svijeta ovog!

Sjetila se kako se nekoć pokušavala otrgnuti iz debelog korijena kojeg su ovile grane: pod punim pritiskom soka drveća koji je klijao u nju kako bi zasadilo novo sjeme, novi život. Ali Aurora znade kako se stari život zna izboriti za novu budućnost.

- TO mahnito djevojče koja glazbu svoju improvizira. TA njena poezija i tanac koji pleše onkraj obale. Njezina duša je podijeljena od nje same, uspinjući se i posrćući, ne znade gdje je. Skrita podno tereta tog broda parnog, s čašicom koljena otkrhnutom, o djevojko proglašavam te… Dražesnom curom uzvišenom, koja je sama sa sobom protiv svih, velebno si nestala i velebnije se vratila! Ne mareći koja hudba se zgodila, ona stajaše u tegobnoj rani koja svira. Rane, o rane njezine, trijumf naposljetku dočeka i skončava u komori gdje bale sijena sa košarama leže. Nigdje ne bješe zvonkog zvuka koji svi znaju, ali zapjevaše po zadnji put: OH MORE IZGLADNJELO, GLADNO MRIJE!

I prikaza nasuprot nje se polako urušavala u samu sebe dozvoljavajući da ju more sahrani u svoj zaklon. A djevojka, gladna i nejaka, držala se za zadnju riječ izrečene poeme.

Zrake svjetla su se rastvorile u 1 sat po noći. Duelisti su zaključili meč. Riječi su se prvi put slegle iz zraka i nastupio je mir svih sudionika, a iskra koja je slabo tinjala u Aurorinoj glavi pretvorila se u svjetionik. Bilo je vrijeme da otvori Glastonbury za novi radni dan. U prodavaonici, pjesme su svirale po istom dnevnom redoslijedu bez ijednog nadodanog ili oduzetog naslova. Emily je opet kasnila, ovog puta je stvarno bila vrijedna čekanja

- Emily: E, daj zamisli, bila sam u tramvaju i vidjela…

Aurora ju znakovito pogleda upitnim osmjehom preko kojeg su se obraščići stisnuli uz oči. Emily brzo promjeni priču te krene muljati.

- …Onog lika kojem sam dostavila ploču sinoć, sad traži da mu dofuramo kompletnu diskografiju Jethro Tulla. Ajde, diži butine i idemo van, mama nas mijenja. Sve je ok, sjeti se kako je pjevala Anita Hegerland u Pictures in the dark: Aurora sets you free.

Spretno se podigla sa stolca i uzela kaput pored ulaza. Možda odu doručkovati neke splačine u klub ljubitelja grupe The Lumineers i kupe bedževe za dućan. Ko ih jebe, nek' drndaju loncima i nakuhavaju: samo da nema neurotičnih irskih stihoklepaca.

Kraj.

Marta Stančin &Janko Mikac