Igra sjene u šarenoj tami

Dalibor je oduvijek bio jedan od onih koji su smatrali da je ljubav osjećaj poput onoga smiraja i sreće u tijelu, baš kao kada uživamo u zbilja ukusnome jelu- hedonizam zar ne? Kupiš je, pojedeš gotovu ili kuhanu, uživaš u njoj, pa potom zaboraviš da je postojala. Otkako je otkrio Badoo aplikaciju za upoznavanje, nova mu upoznavanja nisu bila strana, baš zato jer je bilo puno neočekivanih obrata.. Imao je sreće jer nijedna djevojka iz Hrvatske nije bila previše daleko, a kako je često vodio razgovor s više njih, stvorio je takozvanu „horizontalnu liniju upoznavanja“.

Primjerice, kada se Dalibor dopisivao s jednom Čakovčankom, često joj je nudio da susret (i staromodnu romantiku) odrade u Zagrebu. No, ako je dotična htjela rendes u svom rodnom gradu, Dalibor je samo dobio prostor za manevar. Nakon što bi se našao s njom, kreće u obližnji Varaždin na susret s curom s kojom se sluuuuučajno paralelno dopisivao. Recimo, ona je po prirodi bila slobodoumnija i proaktivna: predlaže mu da izađu u Vintage na savskoj cestiPlešući na hitove osamdestih, Dalibor primjećuje skupinu znanica te se krug (površne) ljubavi ponovno širi. Iako je zora, noć još nije gotova.

Sve te poruke, lajkovi i sviđanja zaobiđoše Natašu iz Osijeka – Imala je aplikaciju, ali za Dalibora nikad nije čula. Nekoć je pisala pisma svojim prijateljicama iz BiH i Crne Gore, ali otkako joj je sandučić bio sve više prazan, vježbala je palce tipkanjem po ekranu. Igrice na mobitelu je prezirala, ali igricama s muškima se uvijek vraćala. Naime, uvijek je sa svojim bivšim partnerima prelazila nastavke Crash Bandicoota i Tekkena: prava dominantna ženka. Odmahivala je rukom na svaki nagovještaj igranja online, više je voljela da joj frajeri dođu doma pa da ih spiči na kauču perfektnom kombom Nine Williams. Na kraju večeri, gosti su je ostavljali pomalo potištenu – uvijek je ostajala pod dojmom da njena dominacija u igricama tjera ljude koji se uz nju osjećaju inferiorno.

Daliboru se procesor mobitela jednom toliko uzavreo od poruka da se nije ponovno upalio 3 dana. Onako sam, smušen i bez direkcije, vrijeme je provodio lunjajući po stanu i razmišljao nije li propustio poziv na neki party u Bjelovar, druženje s ekipom u Varaždinu, intimni rendes u Krapini. Kada je mobitel napokon oživio, vidio je samo poruku kako je propustio ispit iz međunarodne ekonomije – umjesto tapkanja po ekranu, morat će to raditi na komadu bijelog papira dok prepisuje formule iz udžbenika.

Kada je nekolicina pametnih glava prije 30 godina zaključila kako će digitalni svijet povezivati ljude, nitko nije napominjao da ljudi NE MOGU izaći iz e-mailova/SMS-ova/mobitela na stranu sugovornika. Nije se moglo tada, a ni danas. Nataša je svakodnevno gledala u svojoj ulici razočarane vršnjake. Možda su žalosni baš zbog te nemogućnosti? Pa kako i ne bi bili, u 2022. postoje printeri koji gotovo otiskuju cijelo ljudsko srce, a nitko od prosječnih korisnika mobitela ne može gurnuti svoju glavurdu kako bi je kucnuo o sugovornikovu.

Naši junaci nekoliko su dana razmišljali o ulozi dobivenoj po rođenju došavši na ideju da svu ljudsku površnost zamjene modelom otvorenih veza. Srcima su bili dovoljno dobri ljudi da vole, no i da pokušaju zadržati vlastito dostojanstvo i krug prijatelja koji ih nikada ne bi izdali. Dragi čitatelju, nauči nešto novo, otvorena veza se smatra vjernošću između dvije karakterno slične osobe koje si poznaju duše, njihova redovita intima, ali i povremena intima i lajkanje novih homo sapiensa. Dalibor i Nataša, iako se ne poznaju, shvatili su da žele upravo takve partnere, prijatelje, cimere, obitelj, sve u paketu koji bezuvjetno širi ljubav….

…i nitko nije potrošio vrijedno životno vrijeme da se to ostvari nego su oboje počeli provoditi trenutke s onima koji su im se, u beskonačnom nizu dejtova, najviše dojmili. Dalibor je shvatio kako mnogi članovi njegove generacije prolaze kroz slično, a onda je jednoga dana upoznao baš nju- Natašu. Protagonisti kako je vrijeme prolazilo, shvatiše da osim sličnih ljubavnih pitanja dijele slična razmišljanja, širinu vokabulara i daju novim generacijama nadu da “dosadni” knjiški moljci nikada nisu i neće biti demode. Našem je dvojcu život postao pjesma i roman o ljubavi i miru, njihovom međusobnom, a i onome koji se širi na svakoga s dobrom voljom i široko otvorenim vratima u ono duboku što čuči u njima. Double dejtovi su im produbili želju rada na njima samima, njihovim uspjesima i izgrađivanju novih generacija koje bi mogle postati poput njih.

No, radoznali promatrači često dokazuju kako su duše osjetljive: ranjive i lako ih lomi. Otvorene veze otvaraju horizonte, ponovno se pokreću ideali koji su zaboravljeni te sloboda zaobilazi društvene norme zbog koje smo zaboravili na mogućnosti. Znate onaj beskonačni niz scenarija koji se u jednom danu mogu dogoditi – slobodnjaci ih nikada ne kroje na ograničen broj, već samo pronalaze način kako da ispred simbola za beskonačnost dodaju i jedan plus. I što li se to kuhalo u loncu misli Dalibora i Nataše? Za njega, ljubav više nije bila jelo, već hrana koju je dijelio s njom i drugima, a njena dominacija karaktera se više prebacila s igrica na društvene platforme: svojim znancima, ali i sitnim rivalima iz prošlosti je mogla pokazati entuzijazam na drukčiji način, čak i kada Dalibora nije bilo doma.

Ritam fakulteta više nije uznemiravao ritam ljubavi. No, dok su obveze oko učenja i seminara dizritmički opstruirale ljude koji su im se slijevali u život, tišina mobitela i aplikacija otkrivala je onu ugodnu toplinu u samoj koštici bića.

Dvaput (triput čak) godišnje, sunce kroz široke škure je obasjavalo dnevni boravak njihovog stana. Znate li kako Rajko Dujmić u Tonki naslovnoj junakinji pjeva o igri sjena? U njihovom stanu je bilo drukčije, sjene su pokazivale linearnu ozbiljnost kad god bi se probile kroz kose otvore niskog prozora. To su bile ravne trakice sjaja izvana, projicirale su jednostavnost i srčanost našeg zaljubljenog para. Često kada u životu poistovjetimo trenutak ili osobu kao ravnu liniju, ne bi smo smjeli imati asocijaciju na smrt ili ravnodušnost – samo se prisjetite osobe s kojom ste bili u smiraju vlastitosti, gdje nijedna krivudava ideja ili misao nije izjavljena na bol onog drugog. Sjetite se zvuka tišine isprepletenog zrncima prašine koji su posljednja obrana od vreve i komešanja izvana. Pomislite na boje svog stana koje se reflektiraju u vas same tek kad je potpuna tmina. I naposljetku, predočite si šare i mrlje ovog svijeta poredane bez reda i načina: Dalibor i Nataša to imaju u maloj sobi svog još manjeg stana.

Šarenost mraka se javlja, tišina ga čuva, ista sekunda se ponavlja: postoji samo jedna soba i jedan mir.

-Marta Stančin & Janko Mikac