Koko i njegove cure

Prošlo je više od petnaest godina otkako smo, za mamin rođendan, donijeli doma dvije malene papigice tigrice. Dugo smo premišljali, raspravljali i preispitivali odluku i obilazili oko dućana kao mačka oko… hmmm… pa da – oko kaveza s ptičicama. Hoćemo li to zaista učiniti? Što ako ne budemo znali s njima? Hoćemo li ih znati hraniti? Hoće li im kod nas biti lijepo? Što ako se razbole? Što kad ne bude nikoga doma? Hoćemo li uzeti samo jednu ili dvije? Što ako se dvije ne budu slagale?

Konačno skupljamo hrabrost i ulazimo. Unutra kakofonija sveg mogućeg brbljanja, žvrgljanja, pijukanja i pjevanja. Svi veseli mali pernati i krzneni stvorovi sudjeluju u fešti svojim pričanjem, skakutanjem i igrom. Prijazno osoblje dućana pušta nas da u miru pregledamo zvjerčice. Maleni miševi vrte se u krug. Hrčci grickaju mrkvicu. Zebice skakuću s prečke na prečku proizvodeći pritom smiješne zvukove poput malih trubica. BIP, BIP, BIP, čuje se iz njihove krletke. Prilazimo velikoj krletki s tigricama. Dvadesetak šarenih stvorenja bavi se raznim aktivnostima. Jedne spavaju tako da su glavice okrenule straga i kljunove utrpale u vlastite tople pernate poplune. Mnoge se uporno nadglasavaju s okolnim zvukovima. Neke se igraju zvončićima, dok druge grickaju sipine kosti. Pojedine prebiru po hranilicama sa sjemenjem, a nekoliko ih leti između prečkica. Mnoge čiste i njeguju svoje perje, a vidimo i nekoliko parova koji si kljunovima međusobno uređuju kukmice i brade.

Kažemo prodavačima da bismo htjeli imati ptičice. Ne znamo ništa o njima, nemamo iskustva ni bilo kakve potrepštine. Bez brige, kažu, oni znaju i imaju sve. Shvatili su koliko smo zapravo prepadnuti i neodlučni pa nam sve ljubazno i strpljivo objašnjavaju. Hoćemo li jednu ili dvije? Jedna se obično više veže uz čovjeka pa može naučiti i govoriti, ali su dvije svakako sretnije jer ipak uvijek imaju društvo, čak i kada ljudi nisu kod kuće. Onda ćemo dvije, da ne budu usamljene. Onda curicu i dečka, može? Prodavačica kreće rukom u krletku pa hvata malo zeleno biće koje pokušava pobjeći, a onda u samoobrani žestoko grize ruku koja je drži. To je curica, kaže. U njih je ova izraslina iznad kljuna, vidite s ovim malim rupicama, odnosno nosnicama za disanje, svijetlosmeđe boje. Potom kreće još jednom i spretno grabi jednu plavu. To je dečko. Njima je ta izraslina iznad kljuna plavkasta. Trpa malene u kartonske kutijice pa nam daje krletku, hranu i pojilice. Biramo i pregršt igračkica. Što još trebamo znati? Hranilice i pojilice moraju biti uvijek pune, a one će same pojesti i popiti koliko im treba. Neka budu na toplom, a dobro podnose i malo niže temperature, ali svakako pazite na propuh. Koliko žive? Ovisi kako koja, priča ljubazna trgovkinja, ali mogu doživjeti i oko sedam-osam godina, a neki su nam se vlasnici, veli, hvalili da su ih imali i po desetak godina.

Uzbuđeni krećemo kući. Iz kartonskih kutijica najprije dopire grebanje nožica, a onda se nakon nekog vremena smiruje. Jesu li zaspali? Jesu li dobro? Da im nije hladno? Svako malo pogledavamo kroz rupe u kutijama pa čas vidimo šareno perce, a čas malo bistro, crno oko koje cilja kroz rupu i promatra nas iznutra.

Dolazimo doma i stavljamo krletku na stol. Otvaram kutijice, ali ništa ne izlazi. Gledam unutra. Oboje su se sakrili u tamu kutijice, zakvačili nožicama i ne daju se van. Nakon nekoliko pokušaja istresam ih iz kutijica kao pernate loptice na dno krletke. Sekundu zbunjeno pogledavaju okolo, pa pozdravljaju jedno drugo zvonkim PIJU! – PIJU! Istoga časa oboje pokreću svoja krasna, šarena krilca i eto ih već na ormarima viseće kuhinje! Nestaju iza ukrasnih ćupova pa ih zovemo: – Tičice, gde ste? – A oni se pojavljuju svaki s jedne strane najvećeg ćupa, nalukavaju se jedno prema drugome pa zatim radoznalo gledaju dolje prema nama veselo se odazivajući: PIIIIJUUU! Te smo večeri još do kasno gledali njihove ptičje majmunarije i čekali da se vrate u krletku da možemo svi skupa ići na spavanje. Ali kako ćemo ih nazvati? Neka dečko bude Koko. A curica bi onda mogla biti Kiki. Tako je počeo naš život s ptičicama.

II

Ubrzo smo shvatili da su se naši novi sustanari bez problema udomaćili. Dapače, preuzeli su stan i učinili ga svojim domom. Bilo ih je posvuda. Za te radoznale male letjelice nije bilo mjesta na koje nisu željeli sletjeti ni stvari koju nisu poželjeli kljucnuti. Tada sam negdje na internetu pronašao zgodnu pjesmicu koja vrlo dobro opisuje njihovu narav, a išla je otprilike ovako: Što god vidim, moje je. Što god mogu uzeti, uzmem. Što god mogu baciti, bacim.

Kiki je, recimo, od samog početka imala na piku mali plastični sat koji je tiktakao na starom radiju ispod njihove krletke. Polako bi se prišuljala, pa ga kljucnula jedanput da ga prevrne, a onda još nekoliko puta gurnula kljunom dok ta jadna vekerica ne bi bespomoćno pljusnula na pod uz veliki štropot. Još ako bi ispao poklopac i baterija frknula daleko na drugu stranu kuhinje, bilo je to uvijek veliko veselje! Ako bih se požurio da odmah sklopim uricu i postavim je natrag na mjesto, često bi se desilo da malena vreba i ponovno krene u akciju čim joj se žrtva opet nađe na nišanu. Tada smo shvatili i koliko su ti pernati patuljci zapravo snažni. Taj sat koji je Kiki tako zdušno gurala i bacala bio je od nje brat-bratu barem pet puta teži. Energije za letenje, igru i brbljanje imaju kao da ih pogoni nuklearna fuzija. Kiki je usto obožavala listati novine. Kada bi na stolu ispred sebe vidjela raširene listove papira, sletjela bi na stol ispred čitača i kljunom mu spretno krenula okretati stranice poput okretača nota pred glazbenicima. Što brže, to bolje. Nije imala strpljenja čekati da se pročita baš svaki članak. Pogledaš naslov i listaj dalje!

Za svaku stvar i svaku igračku pronašli su odmah svoju vlastitu ideju i namjenu. Navlake za prečkice koje služe za brušenje kandžica oni su tako uzeli za grickanje. Sipine kosti također su grickali, ali je ipak bilo zanimljivije povlačiti ih i drmati tako da ispadnu iz držača i padnu u podrum njihove kuće. Svaka nedovoljno pričvršćena igračka doživjela bi istu sudbinu čim bi shvatili kojim je pokretom i na kojem mjestu mogu otkvačiti. Koko je skužio i kako lijepo može svirati kljunićem po žicama krletke. Kada bi se umorio od brbljanja, obično prije spavanja, okrenuo bi se prema žicama i krenuo prebirati po njima. TONK, TONK, TUNK, TUNK, TUNK. Uvijek bi isprobavao jednu po jednu dok ne bi pronašao baš melodiju koju želi.

Sudjelovali su, naravno, i u svim našim razgovorima, kao i u svakom zvuku koji su začuli. Ne treba ni posebno naglašavati da je u svakom razgovoru njihova morala biti zadnja. Nekoliko mi se puta desilo da pričam s kolegicom na telefon pa se ona buni jer me teško čuje uz sve to brbljanje iz pozadine. Isto je bilo i s radijem i televizorom, a kada bi k nama došao neki gost, znali smo već da mu neće dati doći do riječi jer su na svaku njegovu oni imali barem minutu svojeg izlaganja. U najzanimljivijim trenucima – kada bi, recimo, nakon duljeg pričanja nastala tišina ili ako bismo se nečemu iznenada začudili – Koko bi uvijek savršenim tajmingom uletio svojim pitanjem: ČUJ, ČUUUJ??? Tada bismo uvijek prasnuli u smijeh, bez obzira na ozbiljnost prethodne teme.

Shvatili smo isto tako da će im njihova kuća biti samo mjesto za spavanje, odmor i papanje i da se moramo naviknuti da će vratašca krletke gotovo uvijek biti otvorena. Kada bi predugo ostali zatvoreni, počeli bi vikati i skakati na sve strane, jasno nam dajući do znanja da ne žele biti u zatvoru. To je isto tako značilo da moramo dobro paziti da zatvaramo balkonska vrata pa su nas još zarana izdresirali da ta vrata zaključavamo kako ih ne bismo greškom otvorili dok aviončići zvrndaju po kuhinji. Sjećam se kada je susjeda prvi put pitala mamu: – Pa kako ih puštate letjeti po stanu… Zar vam ne… ostavljaju perje i… i… svašta??? A mama se prasnula smijati: – Nema više nijednog dijela kuhinje i sobe gdje nema mucica, perja, sjemenki i drekeca. Ali čujte, pa to je tak. Sva ta fina papica mora nekam van!

Znalo se desiti da smo njihove bijele, mekane i lepršave mucice, paperje koje ih grije ispod vanjskog, šarenog perja, znali pronalaziti čak i na čistom rublju netom izvađenom iz ormara. Ponekad sam po dolasku u ured na ruksaku znao zateći frišku „bombicu“. Na svu sreću, te male crno-bijele kuglice brzo su se sušile i nisu imale nikakvog mirisa jer bi nam inače na vrata valjda već odavno banula nekakva sanitarna služba. Za okus tih njihovih bombica ne bih garantirao, ali se isto tako ne bih ni zakleo da pokoju nisam progutao rastopljenu u kavi ili juhi.

Međusobno su se odlično slagali. Bilo ih je krasno gledati kako jedno drugom timare glavicu. Malena, kratka pera na kukmici, licu, bradi i potiljku jedina su koja ne mogu sami čistiti. Zato bi svaki dan jedno drugome dugo i temeljito, ali pažljivo i nježno frizirali ta mjesta. Tada bi ispuštali tihe zvukove odobravanja, onako iz čistog zadovoljstva. Inače svaki dan mnogo vremena provode u čišćenju i održavanju svih ostalih pera. Savitljivi mali vratovi omogućavaju im da dosegnu baš svako mjesto, da glavicu zavrte kamo god žele. Bez problema čiste guzu i repove, leđa i prsa, vanjsku i unutarnju stranu krila. Sjećam se da smo se prepali kada smo prvi put vidjeli kako te glavice idu u krug. Kada bi čišćenje bilo pri kraju, onda bi glavicu trljali oko guze. Valjda im je tamo neka žlijezda koja omogućuje sjaj, a možda i nepropusnost pera. Nikakav miris nikada nismo osjetili, što naravno ne znači da ga oni ne koriste u nekim svojim mikrokoličinama.

Nakon nekoliko godina sreće Kiki je počela sve više spavati, a sve manje letjeti. Ponekad je malo i kašljucala, pa smo zatražili pomoć lokalnog veterinara. Iskreno nam je priznao da o tim ptičicama ne zna baš puno, ali nam je dao neke antibiotike koje smo, razdrobljene na male komade, rastapali u njihovoj vodi za piće. Nismo primjećivali nikakve druge znakove bolesti, pa nas je upozorio da je velika vjerojatnost da je ta naša ptičica već jako stara. Postajala je bezvoljna. Kada bi Koko inzistirao na igri, znala je prema njemu biti i gruba. U zadnjoj se fazi već teško kretala i održavala na prečkici pa sam nekako uspio dograditi povišen, mekši dio poda krletke na kojem se mogla odmarati. No zapravo je iz dana u dan bila sve slabija. Nada umire posljednja, pa smo se do zadnjeg trenutka još nadali da će se oporaviti. Shvatili smo tada strašnu istinu o našim malenim ljubimcima: kada nešto pođe po zlu, zapravo se ne može puno učiniti. Ako se hitno možeš zaputiti do Veterinarskog fakulteta ili ti baš u susjedstvu živi vrhunski ornitolog, možda se možeš osloniti na pomoć barem u vidu nekakvog savjeta. Ali je neosporna činjenica da su ta tjelešca jednostavno premala i previše krhka da bi se na njima poduzimali nekakvi liječnički zahvati kakvi se inače primjenjuju na ljudima, a mogu ih podnijeti i psi i mace.

Jednog dana mi je na posao stigla strašna poruka. Da, naravno, moglo se pretpostaviti da tako nešto slijedi, ali svejedno me neopisivo pogodilo. Kada sam stigao, malena je već bila u kartonskoj kutijici, umotana u postelju od vate. Bila je tako krhka i nježna, samo mala hrpica perja koja je zauvijek zatvorila svoje bistre, radoznale okice. Predvečer sam je zakopao ispod velikog cvjetnog grma na brdu pokraj naše zgrade.

Nekoliko dana nismo gotovo ni progovorili. Na prsima nam je sjedio težak kamen tuge. Što ćemo sada? Bila je ona naša prva, jedna, jedina i posebna ptičica, i ne bismo je nikako mogli zamijeniti novom. No Koko je iz dana u dan sve više venuo od usamljenosti. Sve se manje glasao i sve manje letio. Nije se imao s kime igrati, nije imao s kime pričati i nikoga s kime bi se uzajamno frizirao. Bilo je to upravo strašno za gledati. Taj veseli, zaigrani ptić počeo se gasiti. Srce nam se slamalo. Nije nam više trebalo dugo da se odlučimo: kada sam taj petak u Zagrebu nakon radnog tjedna čekao vlak na kolodvoru, kraj mene u kutijici greble su nožice zasad nepoznate curice koja će se doseliti k nama!

Kada sam došao doma, uzbuđeno sam otvorio kutijicu na vratima krletke. Koko je sa zanimanjem pratio što se zbiva. Ali kako će on reagirati na pridošlicu? Hoće li sebično braniti svoj dom od neznanke? Malena je iz kutije uskočila u krletku pa sjela na jednu prečkicu u kutu i nepomično nas promatrala. Bila je primjetno manja od Koka, a njezin je prslučić na prsima i leđima imao nijansu maslinastozelene. Iste boje bile su i „hlačice“ na donjem dijelu trbuščića, a između se sjajio svijetložuti pojas. Izgledao je taj dizajn gotovo fluorescentno. Netremice nas je promatrala. Spazila je i njega, ali se nije usudila prozboriti ni slovo, pomaknuti ni perce. A onda se desilo nešto što nismo mogli ni sanjati, a što nas je uvjerilo u to da je naš Koko posebno dobra i plemenita mala pernata duša. Pričekao je još minutu da se malena smiri i opusti, a onda nonšalantno doskakutao na prečkicu pokraj nje i – nahranio je iz vlastita kljuna kao što roditelji hrane svoga malog ptića! Bili smo toliko ganuti da najprije nismo mogli ni prozboriti. Znali smo tada da se kraj njega nikada ništa loše ne može dogoditi.

Novu smo curicu nazvali Piki. To joj je ime baš pristajalo. Bila je malena kao točkica, a skakutava kao vražićak. Nakon Kokove kavalirske dobrodošlice u novi dom odmah se opustila. Koko joj je nakon prvog obroka počeo ponosno pokazivati sve divote svoje kuće: hranilice, pojilice, njihaljku, igračke i sve ostalo. Nije joj trebalo dugo da se s njim otisne na prvi let pa da iz svoje, ptičje perspektive, osmotri svaki kutak svog novog doma.

Piki je pratila i učila sve što on radi, a ubrzo je počela i sama istraživati i pokazivati nam sebi svojstvene blesavoće. Onako malena, bila je posebno smiješna kada bi zajedno izletjeli van pa bi na kauču stajala kraj Koka s raširenim nožicama poput nekakvog snagatora ili kauboja. Nimalo damski, znali smo je zezati. Pratila ga je u stopu. Znali su zajedno planinariti preko deke zgužvane na kauču. Jedna od omiljenih aktivnosti bilo joj je hodanje po okviru velike slike obješene na zidu u sobi. Spretno bi sletjela na okvir, a onda se kao pravi cirkuski akrobat zaputila šetati amo-tamo po cijelom okviru i pritom nam obavezno javljala svoje dojmove.

S vremenom se u njihovoj kući nakupljalo sve više poslastica i igračkica. Prilikom svake kupnje hrane nisam mogao odoljeti da im ne kupim nešto šareno i zveckavo pa smo postojeće igračke ponekad zamjenjivali novima i pratili kako reagiraju. Ako im nisu bile zanimljive, nakon nekoliko dana vraćali bismo one već dokazane. Mislim da danas naša zaliha ptičjih drangulija u špajzi ima veći asortiman od dućana. Isto je bilo s putovanjima. Odasvud bismo im donijeli bar nešto malo za uspomenu, a ako se u blizini nije našao nikakav pet-shop, improvizirali smo raznoraznim naušnicama i sličnim stvarčicama. Još je i sada među šarenim ukrasima u krletki jedno praško stabalce od žice i sjajnih crvenih perlica u obliku suze, a unutra je dugi niz godina bila i velika blještava i zveckava naušnica kupljena na Karlovu mostu. Objesili smo im u kuću i dvije crvene krpice skrojene od moje stare pamučne majice. Vidjeli smo da im ponekad smeta jako svjetlo žarulje kada su htjeli spavati, pa su im te male plahtice, kako smo ih nazvali, postale omiljeni zaklon za drijemanje tijekom dana. Naravno, našli su im oni i dodatnu svrhu pa bi ih s užitkom žvakali kljunićima, izvlačili na krov krletke i grizli konce kojima su bile privezane. Koku je posebno zadovoljstvo bilo i borba s malim plastičnim ptićem koji se na opruzi njihao na kadici u podrumu. Najprije bi dobio nekoliko udaraca kljunom dok se ne bi srušio uz veliku buku, a ako se bi se uporno držao na rubu kadice, bio bi prevrnut zajedno s njom pa bi nokautiran proveo ostatak dana u kutu, gdje više ne bi pružao otpor.

Isprobavali smo i raznorazne poslastice i dopunsku hranu. Nakon svih mogućih kombinacija najboljom se pokazala svakodnevno friška korica starog, sasušenog kruha te šnita jabuke i komadić mrkvice. Kada se nađe na našem jelovniku, ponudimo im i nekoliko listova zelene salate, koja predstavlja pravu feštu za grickanje, trganje i trljanje perja o kapljice vode na listovima. Jednom tjedno u vodu za piće dodajemo im i par kapi vitaminskog pripravka ili posebnu vodu obogaćenu jodom.

Primijetili smo ubrzo da našoj maloj Pikici jako brzo rastu noktići. Sve sam češće mijenjao omote od pijeska na prečkicama kako bi se trenjem sami istrošili, ali nakon nekog vremena počeli su se već zatvarati u puni krug pa je imala teškoće s hvatanjem. Tada smo se svi zajedno uputili u ambulantu za male životinje Buba u Zagrebu. Koko je hrabro pratio svoju prijateljicu u posjetu liječniku. Kada smo upali u čekaonicu noseći krletku koja je na sve strane zvonila, zveckala, šarenila se i bljeskala, bili smo prava atrakcija. Pažljivo osoblje dočekalo nas je kao da smo stari prijatelji i obavili smo brzo pedikuru podrezivanjem tih predugih kandžica. Pokazali su mi i kako to mogu ubuduće i sam raditi ako se takav rast nastavi. Dobili smo i bočicu otopine joda ako bi se prilikom podrezivanja pojavila bilo kakva ranica. Za svoj trud nisu htjeli uzeti ni kunu. Osvjedočio sam se tada kako je to lijepo kada se stručno veterinarsko znanje poklopi s ljubavi prema životinjama. Upozorili su nas, međutim, da takav prebrzi rast noktića može značiti i ozbiljniji poremećaj jetre ili nešto slično.

Takav se rast, nažalost, nastavio i dalje. Kada sam joj prvi put uz maminu asistenciju sâm podrezao noktiće malom grickalicom, obliven hladnim znojem i suzama legao sam od straha na kauč i nikako nisam mogao doći k sebi. Maleno se biće otimalo, grizlo i ritalo iz sve snage, pa je bilo samo pitanje milimetra da joj u grickalici ne strada i neki prstić. S vremenom smo se uvježbali pa je to išlo lakše, a uz redovito podrezivanje mislim da je ipak lijepo proživjela to kratko vrijeme s nama i sa svojim Kokom. Jedne se večeri prerano povukla u kuću i nekako tužno sjela ispod svoje omiljene plahtice. Ujutro smo je pronašli stisnutu u kutu na dnu krletke. U kutijici smo je umotali u tu njezinu plahticu. Grobak je pronašla ispod istog grma pokraj naše Kikice.

A što sada? Zašto smo ih tako brzo izgubili? Jesmo li mi krivi? Kada smo počeli sumnjati u sebe i svoju zaštitu predragih nam stvorenja, Koko nam je letenjem, igrom, veselim skakutanjem i dugačkim pjesmicama davao do znanja da je sretan i da mu je lijepo. Ali nije mogao shvatiti gdje mu je družica. Opet je bio sam i polako bivao sve tiši. Ponovno smo se malo nećkali, ali smo u biti već znali što slijedi.

Kada je u naš dom stigla Tiki, uopće se nismo bojali na kakvu će dobrodošlicu naići. Koko je, baš kao i s Pikicom, najprije pričekao da se pridošlica u njegovoj kući malo smiri i odmori. Potom joj je šarmerski prišao i nahranio je iz svog kljuna. Ubrzo su se sprijateljili kao da se znaju već sto godina. On je sada već bio bucmasti, bradati gospodin u godinama pa je malo manje letio, a više pričao i papao. Uživao je papati, što se i vrlo dobro vidjelo po njegovoj lijepoj, plavoj, okrugloj pernatoj buši. Kada bi stao na vrata krletke da promatra svijet, izgledao je baš poput mucaste plave loptice. Tikicu nije pratio baš u svim njenim vragolijama, ali su također jedno drugom revno čistili kukmice i brade, razmjenjivali puse i zajedno žvrgljali. On bi najčešće izlazio samo piti vode iz pojilice. Ali zašto, pitate se – pa zar pojilice nisu postavljene tako da se voda može piti iznutra? Naravno, ali Koku to nije baš neka prevelika fora. Uvježbao je zato manevar kojim nas je svakodnevno zabavljao, pa smo se znali zezati da ide na gemišt na uglu. Najprije bi sletio na krov krletke, a zatim se izvana polako spuštao po prečkicama sve do donjeg dijela pojilice. Potom bi se nožicama uhvatio tako da leži gotovo sasvim vodoravno, otvorio kljun i jezikom polako lizao vodu iz samog ruba u koji se umeće gornji dio pojilice. Onda bi dignuo glavicu pa važno s velikim guštom mljackao jednu po jednu kapljicu, a zatim ponovno krenuo lizati rub. To njegovo ispijanje vode s merakom znalo je potrajati i po desetak minuta.

Tiki je vrlo brzo počela smišljati neke svoje igre i huncutarije. Najdraže joj je bilo skrivati se u velikom tuljcu hamer-papira na ormaru i kljunom ga iznutra čupkati na sitne komadiće. Rascumigala je na molekule i jedan kalendar koji je visio na vratima ormara pa sam joj od desetak listova kartona napravio novi da ima što glodati. Posvuda su bile njezine zalihe sitnih papirnatih mucica, a mi nismo apsolutno ništa kužili. Malo nam je, doduše, bilo čudno što je toliko zaokupljena igrom da joj se ne da ni ići spavati, već iz kuta krletke budno prati svoj tuljac i jedva čeka jutro da mu se vrati.

A onda, jedne večeri dok sam krletku prenosio iz sobe u kuhinju, na krovu mi se pred nosom počela kotrljati nekakva krasna bijela perlica. Kakvo je to sad čudo? Hmm… čekaj, pa to je oblika malog jajeta… ISUSE!!! Pa naša mala Tiki snijela je jaje! Kakvo je to bilo uzbuđenje! Sjećam se da sam događaj opisivao prijateljici i zvučao kao totalni idiot: DA SAMO VIDIŠ, BAŠ ONO, SVE, TVRDA LJUSKICA, KRASNO BIJELO, LAGANO KO PERCE, SVE OKRUGLO I OVALNO, SASVIM MALENO, ALI BAŠ KO PRAVO JAJČEKO…! (– Ko da je od prave male tičice!, zezala me ona). Sada smo konačno znali koja je bila svrha sveg tog čerupanja papira, naslaga mucica i skrivanja u kartonskom tuljcu! Kada sam se popeo na stolac da vidim nema li na ormaru možda sakriveno još koje jaje, imao sam što vidjeti: u tuljcu, na mekanoj hrpici papirića spretno otrgnutih kljunom ležalo je pravo blago tih malih bijelih perlica. Bili su baš kao biseri, uredno poslagani na hrpi, u sigurnosti, mraku i na mekanom ležaju od papirića. Sada smo znali uzrok, ali trebalo je nekako pomiriti Tikičin nagon za sjedenjem na tom gnijezdu i boravak u krletki, barem radi spavanja i jela. Nakon nekoliko pokušaja uspio sam joj umjesto tuljca postaviti improvizirano gnijezdo, koje sam onda pokušao prenijeti u podrum krletke. To je bilo mnogo zahtjevnije no što zvuči jer bi naša mala žutozelena mamica, preplašena i najmanjim pomicanjem, brzo odletjela s gnijezda i ponovno se sklonila na ormaru. Izgledalo je to kao da prenosim tempiranu bombu sa živinim prekidačima kakve obično vidimo u filmovima, a koja se ne smije ni milimetra pomaknuti ni zatresti. Koko se isprva malo čudio blagu koje se pojavilo u krletki, ali je vidio da je ono strašno važno njegovoj Tikici pa se nije bunio.

Uspjeli smo tako riješiti i sjedenje na gnijezdu pa smo čekali hoće li biti kakvih rezultata. Pokazalo se da jaja nisu bila oplođena pa nismo dobili prinovu, ali smo tim kuglicama i dalje rukovali uz najveću pažnju i uredno ih skupljali za uspomenu. Taj se ciklus sakrivanja i sakupljanja papirića ponovio nakon toga još nekoliko puta u razmaku od nekoliko mjeseci, ali smo u sljedećim prilikama već znali što se događa, što slijedi i što nam je činiti. Malena je bila sretna što smo je konačno pustili da na miru obavlja svoju najvažniju dužnost.

A onda je odjednom njen maleni trbuščić počeo previše rasti. Mislili smo da se radi o novoj seriji jaja pa isprva nismo reagirali. No izbočina je bila sve veća i znali smo da nešto nije u redu. Informacije koje smo uspjeli prikupiti govorile su o dvije mogućnosti: jedna je bila da se ljuska jajeta ne može do kraja razviti zbog nedostatka kalcija, ali su takvi slučajevi bili vrlo rijetki i trajali relativno kratko. Uhvatili smo se te mogućnosti pa smo im u krletku kao dodatnu prehranu počeli stavljati i sitan prah osušenih i drobljenih ljuski kokošjih jaja kao izvor kalcija. Pokušao sam je nekoliko puta i sasvim lagano masirati, ali ništa nije dalo rezultate. Druga je mogućnost bila… Pa, ono najgore. Tumori su, rekoše nam, relativno česti kod tigrica. A što se može učiniti? Pa… zapravo ništa. Čak i u najopremljenijim klinikama na svijetu savjetuju da ljudi dobro promisle prije no što bi ptičicu podvrgnuli nekakvom postupku kojim bi se to pokušalo odstraniti. Rezultati su daleko od predvidljivih, a ta su tjelešca toliko malena i krhka da je zapravo vrlo teško i zamisliti koja bi to razina mikrokirurgije morala biti.

I tako… Tiki se sve teže kretala i sve manje jela. Mogli smo joj samo pomagati ako bi negdje zapela, paziti da joj ništa ne nedostaje i usrdno se nadati da je to ne boli. Koko se do zadnjeg dana motao oko nje, pozivao je na igru i letenje. Bio je pažljiv i nježan.

Tog sam dana bio na Krematoriju, na ispraćaju mame jednog prijatelja. Kada sam došao doma, saznao sam da se Tiki cijeli dan nije maknula iz kuta. Malo spava, pa se malo premjesti, pa se još jače stisne u kut. Pogledao sam je i pomilovao. Nekoliko je puta trepnula okicama pa se ponovno primirila. Naposljetku nisam više mogao izdržati pa je krenuh uzeti u ruke. Bilo je već kasno. Kada sam to malo, bolesno tjelešce uzeo k sebi, nije više reagiralo.

Navečer sam i Tikici iskopao malo vječno počivalište na brežuljku koji je sada već bio pravo malo groblje. Koliko su nam samo te šarene letjelice ispunile život smijehom i veseljem, ali kako je strašno boljelo kada su nas napustile. Hoće li Koko sada moći sam? Mi nemamo više snage ni volje za novu curicu. A on već ima dosta godina, možda mu ionako više nije do društva.

Ali se naš Koko s time nikako nije mirio. Iz dana u dan je i opet pokazivao da mu je itekako stalo do nekoga svoje vrste. Nekoga s kim će se igrati, frizirati, razmjenjivati puse, letjeti i brbljati. Bezvoljno je jeo pa spavao. Pokušao je pričati s nama, opisati nam što ga muči. Zar baš mora tako? Zar ćemo ga nakon cijelog života u društvu sada ostaviti samog?

I još jednom pokleknusmo. Ali kako da mu odaberem družicu? Hoće li biti zdrava? Hoće li dugo ostati s nama? Gledao sam tog dana dugo u dućanu mnoštvo pernatih brbljavica čekajući da jednu prepoznam, da mi neka od njih pokaže da želi sa mnom doma. Odabrao sam na kraju jednu malenu curicu, gotovo posve žutu. Imala je tek jedva primjetne crne prugice na ramenima. Na bradi je imala nejednako raspoređena bijela ukrasna perca, a s jedne strane lica na njima i plavu točkicu, pa je izgledala kao maleni zamusanac.

Koko je, pogodili ste, jedva dočekao da više ne bude sam pa je još jednom izveo onaj isti šarmerski potez dobrodošlice kao i s dvije svoje prethodne cimerice. Kada sam tog malog žutog stvora stavio u krletku, pričekao je da se smjesti na prečkici i primiri. Potom joj je veselo, ali pažljivo prišao i dao joj papati.

A kako da je nazovemo? Pa sva je takva žuta… Žuta, žuta, baš kao.. nekakva malena patkica. Pa da! Bit će Žugica!

Žugi je nakon prvih nekoliko tjedana pomnog istraživanja brzo zagospodarila svojom novom kućom. Imala je zdrav tek i svakim je danom rasla pa se brzo od malog žutog skakutala koje se uz Koka stiskalo na svakom koraku preobrazila u živahnu i glasnu letjelicu. No nije samo brbljala i pjevala. Ubrzo smo od nje začuli glasanje kakvo dotad nismo čuli ni od jedne naše ptičice. Kada bismo u njenom vidokrugu snažno i brzo zamahnuli bilo kakvom krpom, odjećom, a ponekad čak i rukama, malena je istog časa, kao po dogovoru, počela ispuštati zvuk koji smo mogli protumačiti na samo jedan način – ona je psovala! Bistrim bi okicama precizno pratila to što se pomicalo ispred nje i ispuštala zvuk koji je zvučao poput sitnog, ubrzanog šmajsera, ljutiti reski zvuk: PRRRTCCRTTCRT!!! Najčešće bi usput skočila na neku od prednjih prečkica kako bi bila što bliže predmetu koji ju je provocirao pa nastavila s dugotrajnim mitraljiranjem sve dok ne bi ostala bez daha, sa samim završetkom već najčešće u dubokom basu: PRTCTGRGRRRRR…! Bilo je to presmiješno. Nakostriješena žuta ptičica psovala nas je na pasja kola. Kada je jednom shvatila kakav je to gušt, nije poslije propustila ni jednu jedinu priliku.

Nekako u to doba primijetili smo i da sjemenke iz hranilica nekako prebrzo nestaju. Pa dobro, malena valjda puno jede da bi rasla, ali baš da još isti dan nestane cijela zaliha iz najveće hranilice… Odlučili smo se zato nekoliko dana igrati detektiva i istražiti što se zbiva. Imali smo i što vidjeti. Koko bi uvijek, kada bih tek napunio najveću hranilicu, krenuo u akciju: ta hranilica ukrašena stakalcem i igračkom s perlicama jedina nije imala obrubljenu duboku posudicu za sjemenke, već neku vrstu nagnute plitke ladice bez ruba, u koju su sjemenke upadale iz spremnika odozgo, pa bi on bez puno problema kratkim potezima kljunom kao lopaticom jednostavno krenuo pretovariti sjemenke iz hranilice ravno na dno krletke. Onda bi, zadovoljan novostvorenom zalihom u podrumu, doskakutao do drvenih ljestvica i spustio se unutra. Uvijek bi nam se prije silaska niz ljestvice veselo i javio: PIJU! Sjeo bi potom udobno na najdeblju hrpu sjemenki i natenane guštao zobljući na sve strane oko sebe. To mu je bio poseban gušt. Naučio je to i svoju prijateljicu pa se često znalo desiti da pogledamo u krletku, a tamo – nikoga doma. Kroz neko vrijeme iz podruma se moglo začuti samo tiho šušketavo premještanje nožica po debeloj podlozi od pijeska i sjemenki.

Koko je, osim toga, valjda potaknut nezaustavljivom zvrndavom pridošlicom, ponovno iz dana u dan počeo sve više letjeti! Obilazio je sve veće i veće krugove po kuhinji i sobi i isprva se nikako nismo mogli načuditi odakle mu opet toliko energije. Žugi ga je pratila, ali bi otpočetka počesto ona i prva posustala dok bi on još izvodio dugačke krugove.

Potom su obavezno zajedno letjeli – najprije od jutra po kuhinji, a potom svaku večer i po sobi, gdje bi se u kutu iznad televizora silovito mimoilazili u krasnom plavožutom pijukavom lupingu. Kada bi jedno od njih krenulo, odmah bi počelo dozivati i svog kopilota. Malena je ponekad znala imati i bijesne gliste pa koristiti Kokovu blagu narav da mu otme baš igračku ili hranilicu koju je tog časa odabrao. No mala zločestoća ipak nije zaboravila njegovu dobrodošlicu: svako toliko, kada bi si uzajamno frizirali bradu i glavicu, začuli bismo i dobro poznati zvuk hranjenja. Tada bi Žugi hranila svog Koka – najboljeg i najveselijeg bucmastog, mucastog, letećeg, brbljavog i bradatog dečka u čitavom svemiru.

Onda se jedne subote, kada smo po običaju detaljno čistili i presvlačili njihovu kuću, Žugica nekako čudno primirila na krovu krletke. Nije reagirala na Kokove pozive ni na moj prst. Uplašili smo se, ali je ubrzo nakon toga došla k sebi i nastavila sa svojim uobičajenim vragolijama pa smo se utješili da je samo bila riječ o iznenadnom drijemežu ili umoru. Naizgled normalno stanje potrajalo je još desetak dana. No kada se sljedeći put tako primirila, izgledalo je kao da se onesvijestila. Maleno se tjelešce držalo za prečkicu još samo jednom nožicom pa je počelo cijelo jednostavno tonuti nadolje. Taman smo krenuli ručati i zastali smo u nevjerici. Kao da nam je netko teškim udarcem izbio zrak iz pleksusa. Sve nam je prisjelo. Naša malena žuta letjelica nepomično je tako visjela naglavce nekoliko sekundi. Kada sam je dograbio, već je sve bilo gotovo. Nismo znali što da mislimo i zašto nas je to drago biće opet moralo tako iznenada napustiti. Jedino što smo kasnije uplakani uspjeli zaključiti jest je da je Žugi u razmaku od nekoliko dana doživjela dva moždana udara, od kojih je drugi očito bio koban.

I još se jednom ponovila naša velika tuga. Pokop naše male zvrndalice koja je još dan prije bila puna naizgled beskrajne životne energije i veselja. Nevjerica i praznina. Gledanje Koka kako iz dana u dan sve više samuje.

I što sada? Imamo li volje i snage sve proživljavati još jednom iznova ili je možda bolje jednostavno odustati i pokušati pružiti Koku što je moguće više kvalitetnijeg društva i zanimacije dok je još s nama?

Odvagnuli smo i prelomili: Žugicu još nismo prežalili, ali joj više nismo ni mogli pomoći. Tako je kako je. No ako sada odustanemo od ideje da omogućimo sretan suživot paru ptičica, onda će naš Koko svoje stare dane provesti u samoći. Tu zamisao nismo mogli podnijeti. Bio je s nama već toliko dugo da smo pokušavali protumačiti svaki pokret perca i svaki ton njegova brbljuckanja. Pokušali smo mu odgovarati i ispunjavati mu sve želje. Ali… mi ipak nismo znali letjeti. Bili smo preveliki da uđemo k njemu u krletku. Nismo znali kako mu uređivati perje. Nismo mu mogli davati hranu iz usta. Voljeli smo ga beskrajno, ali je ipak još jedanput ostao sasvim sam na svijetu.

I ponovno, po tko zna koji put, zaputih se u malenu trgovinu. Osim onaj prvi put, kada smo Koka i Kiki odabrali kao svoj prvi par, odlazak u kupnju nove, „zamjenske“ ptičice uvijek mi je zapravo bio mnogo više tužno no uzbudljivo iskustvo. Premda sam znao da malenoj želim sve najbolje, da će joj kod nas vjerojatno ipak biti bolje nego u dućanu, da će kraj sebe imati najdivnijeg dečka na svijetu, lijepu kuću punu poslastica i igračaka, da će svaki dan letjeti i da ćemo učiniti sve da joj kod nas bude dobro, iskustvo je pokazalo da s curicama nismo imali sreće. Nekako me svaki put mučilo kako je taj moj odabir presudan. Tebe ću, malena, uzeti i ti sad ideš sa mnom. Cijeli svoj život provest ćeš s nama. To je uvijek bila samo moja odluka kao da kupujem bilo koji drugi proizvod. A što ako bi odabrana ptičica mogla reći da joj se sa mnom zapravo i ne ide?

Osim što me u tim trenucima redovito još uvijek mučio odlazak voljenog bića koje sam krenuo zamijeniti, bilo mi je uvijek nekako neugodno uopće razmišljati o tome kao o kupovini u dućanu. Ta malena, vesela, brljava, leteća živa bića, inteligentna, zaigrana i radoznala, pernate loptice pune energije, prodaju se po cijeni zbog koje me uvijek bilo nekako sram. Kao da sam u grad došao samo nešto pojesti ili kupiti najnoviji broj informatičkog časopisa. Uvijek sam tamo poželio dati barem deset puta veći iznos samo da bih nekako pokazao koliko su nam ti mali životi zapravo vrijedni i dragocjeni, i koliko su promijenili naše živote. No neosporna je činjenica da je pse i mace moguće udomiti, pružiti im – i zauzvrat od njih isto tako dobiti – najiskreniju ljubav koja tako nije okaljana novčanom transakcijom, ali naši su odabrani kućni ljubimci ipak nešto drugo te je jedina opcija domoći ih se na isti način kao da su malene plastične igračke ili porculanske figurice. Barkod, cijena, kupnja, plati i nosi. Taj osjećaj definitivno nije dobar. Ali kasnije, kad bih zaboravio razmjenu novca pa doma došao s novim malenim životom, sve je ipak izgledalo drugačije pa bi uzbuđenje i radost na kraju premoćno prevladali.

Zadnju smo Kokovu curicu nazvali Miki. Bila je jarko zelena, ali osim svijetložute brade i kukmice istom se takvom bojom isticao i smiješan okrugli šeširić na potiljku. Njezin je dizajn upotpunila značkica od žutog perja s lijeve strane prsa, koja je, ovisno o položaju tijela, najčešće izgledala baš kao maleno srdašce. Svojim iskustvom starog šarmera Koko je i s njom začas uspostavio prisnost za koju bi svatko pomislio da se temelji na dugogodišnjem prijateljstvu. Kao i uvijek, jedva je dočekao novu malenu družicu i posvetio joj se s mnogo ljubavi. Otpočetka je i ona bila nešto manja od njega, ali se brzo priključila njegovim obilnim obrocima i uživanju u ponuđenim poslasticama pa joj nije dugo trebalo da ga sustigne veličinom.

Jedno su vrijeme zajedno letjeli i izgledalo je sve kao nekad. Dvije vesele ptičice koje će se upoznati i još dugo zajedno uživati u svojem poznanstvu i zajedničkom domu. No sada mi se čini da je Koko još tu zadnju letačku energiju iskoristio upravo zato da svojoj novoj družici pokaže cijeli svoj dom, da je ohrabri na letenje i nauči sve što mora znati. To nije dugo potrajalo jer smo ubrzo primijetili da Kokovi letovi postaju sve kraći i da ga vidljivo zamaraju. Nakon leta znao se na krov krletke vratiti jako zadihan, a onda sam mu sve češće morao i pomagati da se vrati doma jer bi mu usred kruženja ponestalo snage pa bi završio na tepihu ili kauču. Mekana plava loptica već je dobro poznavala dodir mojih ruku i nije se bunio kada sam ga prenosio na krov kuće. Usput bih ga obavezno poljubio. Čudno je to koliko intenzivno sjećanje može ostati u dodirima. I sada još osjećam među dlanovima mekoću tog okruglog tjelešca i toplinu njegova perja pod usnama. Vrijeme je polako, ali sigurno počelo neumitno i konačno uzimati svoj danak. Zadnjih se dana već i teže kretao u krletki pa sam u nju postavio još jedno dodatno mjesto za sjedenje kako mu se ne bi događalo da se prilikom prebacivanja s jedne na drugu prečkicu oklizne i padne. Kada bi se ljestvicama spuštao u podrum kuće kako bi zauzeo svoje omiljeno mjesto na hrpici sjemenki, i dalje bi s uživancijom kljuckao svuda oko sebe kao i toliko puta prije. No kada se navečer htio uspeti natrag gore, išlo je to sve teže. Najprije sam mu pomagao da izađe i stavljao ga neku od prečkica, ali se sada već jedva održavao pa smo zaključili da ga je bolje ostaviti da spava u podrumu, na sjemenkama, gdje mu je najljepše i najmekše. Tako je bilo i zadnje večeri. Usnuo je i ujutro sam ga tako pronašao. Vjerujem da je samo zaspao i da je do zadnjeg trenutka uživao u papanju. Da je znao da ga beskrajno volimo i da je znao koliko nam znači.

O tome kako smo se osjećali i kako smo se oprostili od njega još uvijek ne mogu pisati ni govoriti. Mislim da to nikada neću ni moći. Bio je on naš maleni plavi medo. Naš mucasti anđelek. Naša malena mekana duša puna veselja i dobrote. Ne znam koliko je bio star kada smo ga još s Kikicom donijeli doma, ali s nama je proveo punih 14 godina.

U kutijicu smo s njim stavili komadić bara koji je toliko volio papati, dvije naušnice kojima se najviše volio igrati i ptića na opruzi s kojim se uporno borio u podrumu kuće.

Nakon njegova odlaska sve je zamrlo. Činilo mi se da je i taj stan prestao biti naš dom. S tom je malom ptičicom otišla sva toplina i veselje. Tumarali smo prostorijama besciljno poput nekakvih duhova. Pokušali smo pričati s Mikicom da ne bude usamljena, ali mi se čini da je i ona u našim glasovima osjećala tu neopisivu tugu. Još danima, tjednima i mjesecima pogledom sam makinalno posvuda tražio okruglu plavu lopticu. Još danima, tjednima i mjesecima osluškivao sam hoću li možda ipak odnekud začuti njegov toliko poznati ČUJ ČUUUJ?

Dugo sam odgađao sljedeći odlazak u dućan, ali su se zalihe hrane bližile kraju. U krletku sam i dalje automatski stavljao istu količinu hrane kao i prije pa mi nikako nije bilo jasno zašto ih toliko puno preostaje. Tako smo svaki tjedan barem pola sjemenki iz hranilica jednostavno bacili.

Otputio sam se u Zagreb teška koraka. Znao sam da moram u taj dućan i znao sam da je Miki već predugo sama i znao sam da tamo ima previše žvrgljavih stvorova koji me sigurno neće ostaviti ravnodušnim. Nisam mogao zamisliti nijednu od dvije varijante: da se vratim sam i osudim Mikicu na život u samoći? S novim poslasticama i igračkama, ali ipak bez društva i radosti. A nisam mogao zamisliti ni da uzmem nekog drugog ptića kao da pokušavam zamijeniti Koka. To mi je jednostavno bilo nepojmljivo. Tako sam cijelu vječnost sjedio u kafiću blizu dućana i polako cmizdrio. A onda sam se konačno ohrabrio i odlučio. Našu ljubav prema Koku ništa ne može umanjiti, ali vratim li se sam, to će značiti da nastavljamo samo s tužnim sjećanjem na njega i da će u našem domu Miki zauvijek ostati sama. Ako to danas ne učinim, sigurno više nikada i neću.

Bio sam na rubu suza i kada sam prodavačici objašnjavao da bih htio dečka jer je naša curica sada sama, i kada je ona srećom rekla da sada nema nijednog plavog, nego samo zelene, i kada sam putovao doma s tim malenim brbljavcem. Kada sam ga donio doma i pustio Mikici u kuću, suze više nisam mogao suzdržati. To mi je nekako bio završni dokaz da se Koko više nikada neće vratiti. Jesam li time okaljao uspomenu na njega? Jesmo li ga zamijenili?

Nismo, dragi naš Koko. Nikada te nitko neće moći zamijeniti!

III

Otad s nama žive dvije zelene letjelice. Najprije smo mislili da ćemo im oko vrata morati svezati nekakve vrpce da bismo ih uopće razlikovali, ali smo ubrzo primijetili jedan važan detalj koji je ipak vidljiv i s nekoliko metara. Njezin je rep žut, a njegov zelen. Već nakon nekoliko dana zamijetili smo i mnoge druge sitne detalje po kojima smo ih naučili razlikovati već na prvi pogled.

Novi nas je skakutavi stvor najprije osvojio svojim neprestanim brbljanjem i cupkanjem. Bilo ga je posvuda, a sve uz nezaustavljivi verbalni prijenos uživo. Skok ovamo, skok onamo, žvrglj-žvrglj. Jedva smo ga pratili pogledom. Zato je dobio ime Zeko. Kada ga je Miki povela na prvi let po kuhinji i sobi, dobrano smo se prestrašili jer je ta zelena raketica od polijetanja do slijetanja letjela pod punim gasom i bez ikakvih kočnica. Ubrzavanje do maksimuma od samog polijetanja i dalje bez usporavanja. U zraku se u prolazu vidjela samo mala zelena mrljica jer njegova brzina uopće nije dopuštala praćenje ni bilo kakav oprez. U djeliću sekunde izgubio bi nam se iz vida i našao u hodniku na sasvim drugom kraju stana, a dok nije savladao sve zavoje i zidove, znalo je biti svega. Prazne plastične boce koje sakupljamo i prepuštamo susjedima radi povrata ambalaže pod naletom te malene brundalice rušile bi se upravo poput čunjeva u kuglani kada bi se nadzvučnom brzinom zaletio prema njima. Podsjetio nas je tako da ponovno moramo jako dobro paziti na zatvaranje svih prozora i vrata čak i u naizgled udaljenim prostorijama jer bi bilo kakva naknadna reakcija bila jednostavno nemoguća.

Maleni nam je zvrk isto tako brzo pokazao da osim neuhvatljive brzine ima i druge sebi svojstvene fore. Ubrzo nakon dolaska, kada se već udomaćio, sprijateljio s Mikicom i shvatio da je ovo njegov novi dom, počeo nas je dozivati glasnim zviždanjem! Trebalo mi je dosta vremena da uhvatim taj visoki C i da mu uopće pokušam odzviždati u sličnom tonu. Kada smo se on i ja izvježbali u redovitom međusobnom dofućkavanju, nije dugo trebalo da shvatim da se sada i Miki od njega naučila tako glasati pa u većini slučajeva, ako su u drugoj prostoriji, zapravo i ne znam koji me od njih doziva i kome se javljam. Miki je prema njemu dobra, ali mu je odmah od početka jasno dala do znanja da je s nama već puno dulje i da je ona tu gazdarica. A Zeko ju jednostavno obožava jer joj je non-stop ili za repom ili ispred kljuna. Bilo da joj udjeljuje puse, traži je s druge strane njihaljke, hrani je ili joj nešto priča, bez njega se ne može nikamo maknuti. Kada mu u postupcima nas dvonožaca nešto nije po volji, zna i psovati brzim, ljutitim rafalima, a nije mu strano ni poput male zelene piranje junački se zaletjeti kljunom kroz rešetke prema mojem prstu. Usto se i obožava kupati. Kada smo primijetili da uporno gura glavicu i krila u pojilice, postavio sam im na krletku najprije jedan manji, a zatim i jedan veći bazenčić. Miki tu posudicu voli glodati i pokušava je prevrnuti, ali kada smoči kljun i bradu, obično se strese i već joj je dosta kupanja. No Zeko najprije skoči na rub pa smoči glavicu, a onda uz glasno verglanje skoči u vodu tako da smoči cijeli trbuščić pa se cijeli našušuri i veselo maše krilima tako da vode ubrzo ima na sve strane. Baš kao što se vrapčići kupaju u lokvicama pokraj ceste. Zajedno nam se oboje redovito pridružuju kod svakog obroka. Nepogrešivo prepoznaju kada se na stolu pojave tanjuri i znaju što slijedi. Dok mi spori dvonošci još postavljamo beštek, dvije malene žute kukmice već se sinkroniziranim kljuckanjem zdušno prihvaćaju svojih hranilica. Kad vide hrpetine hrane koje mi svakodnevno utrpamo u sebe, ne bi me čudilo da spašavaju svoje zalihe dok ne dođemo na pomisao da su nam i one na jelovniku.

Zeko se nakratko primiri jedino kad papa i spava ili kad mu Miki nešto priča. Onda stane pred nju i pažljivo, potpuno mirno, s najvećim mogućim zanimanjem sluša svaku njezinu riječ. Pitam se priča li mu ona ponekad o krasnom plavom dečku s kojim je ovdje nekada živjela, o svemu što je s njim doživjela, o svemu što ju je naučio i svemu što je izvodio. To nažalost ne znam i nikada neću saznati. Ali nešto sasvim sigurno znam. Među Zekinim štosovima jedna je posebna fora koja mi je tako dobro poznata: s krova krletke krene se izvana spuštati po prečkicama sve do donjeg dijela pojilice. Potom se nožicama uhvati tako da leži gotovo sasvim vodoravno, otvori kljun i jezikom polako liže vodu iz samog ruba u koji se umeće gornji dio pojilice. Onda digne glavicu pa važno, s velikim guštom mljacka jednu po jednu kapljicu vode.

-Goran Novosel