Medo i šarena lopta

Izduženo pravokutno dvorište spušta se duboko prema livadi sa sjeverne strane lokalne ceste. Na južnoj je strani ceste brdo, taman dovoljno visoko da u zimskim mjesecima cijelom dvorištu zaklanja Sunce. Tada su dani jedan za drugim sve kraći i kraći, memljivi i sivi. Iz blata se diže hladna vlaga koja se probija u kosti i dušu.

U stražnjem desnom kutu dvorišta leži veliki čupavi mješanac. Po betonu iza njegovih leđa poput zmijurine se omataju petlje debelog lanca. U blatnoj lokvi pokraj žičane ograde na istočnoj strani, nekoliko metara ispred njegove njuške, leži napola ispuhana gumena lopta.

Snažan sjeverac zabija se u loptu i ona se jedva primjetno pomiče. Usnuli pas najprije podiže lijevu pa desnu obrvu i teškom se mukom pridiže. Prednja desna šapa ostaje mu skvrčena visjeti nekoliko centimetara iznad tla i na nju se izbjegava osloniti. Zakorakne prema šarenoj lopti i ostaje zagledan u tom položaju dok ga lanac neumoljivo steže i zaustavlja. Naučio je već da se s tom dugačkom željeznom rukom ne vrijedi svađati, a za natezanje više nema snage. Prihvatio je to da dalje ne može, ali čeznutljiv pogled ne odvaja od lopte. No ona se prestaje micati i ostaje mu izvan dohvata.

Nakon nekoliko minuta pas se šutke spušta natrag na hladan beton i sklapa oči. Počinje prebirati po nekim davnim sjećanjima o sreći.

Prva su mu kratka i nejasna sjećanja miris njegove mame i okus njezina mlijeka, toplina krzna brojne mu braće i udobna tama kućice u kojoj su došli na svijet. Onda se ti fragmenti pamćenja prekidaju i nastavljaju u potpuno novom okruženju: sljedeća mu je uspomena miris zemlje i trava koja ga škaklja po trbuhu. Na još nesigurnim, kratkim šapama gega se suncem okupanim dvorištem. Nasuprot mu dolazi nekakvo smiješno dvonožno biće tek nešto više od njega. Instinktivno teturaju jedan drugome u susret i pritom dvonožac pada na travu. Psić mu krene lizati lice, a maleni se dvonožac smije i čvrsto ga grli svojim prednjim šapicama. Psiću se sviđa što dvonožac miriše na mlijeko, a na dodir je sav mekan i čupav, baš poput njegove pseće braće. Valjaju se tako zagrljeni, razdragano razmjenjujući dodire i mirise. Tako je psić upoznao svog malenog gospodara s kojim će se igrati i rasti.

Prilazi i drugi, veći dvonožac koji psića spretno podiže u zrak. Tom su stvorenju prednje šape duge i tanke, a dodir pažljiv i nježan. Psiću taj dvonožac miriši na cvijeće. Uzastopno proizvodi pjevan zvuk koji se psiću sviđa pa maše repićem. Zvuči mu to nešto kao EEE-OOO. EEE-OOO. Psić počne još jače mahati repom pa lizne lice iz kojeg taj zvuk pristiže. Pjesmica kao da poziva baš njega. Dvonožac ga spušta ravno ispred zdjelice s hranom. Nije baš ukusno kao mamino mlijeko, ali nije ni loše. Medo se uz zvuk svojeg novog imena svojski hvata posla. Taj će ga nježni dvonožac hraniti i paziti.

Odjednom se nad njega nadvija velika, tamna sjena. U jastučićima na dnu šapa osjeća podrhtavanje tla. To je najveći dvonožac. Izgleda zastrašujuće i proizvodi glasan zvuk poput režanja. Medo uzmiče i čeka da se to stvorenje udalji. Kreće se brzo, a stražnje su mu šape dugačke i crne. Miris mu je nekako oštar i težak, ali ga psić ne uspijeva dobro onjušiti jer se velike prednje šape tog stvora ne približavaju da bi ga pomazile. Još i bolje, misli Medo i vraća se svojoj porciji.

U narednom je razdoblju psić uživao u istraživanju dvorišta i svakodnevnoj igri sa svojim malim gospodarom. Spavao je u košari pokraj ulaznih vrata, a kada bi ga istraživanje ponijelo pa bi predaleko odlutao, nježne bi ga šape gospodarice brzo pronašle i vratile na sigurno. Najvećeg je dvonošca rijetko viđao, a to mu i nije bilo mrsko. Vidio je da se on često igra s golemim, smrdljivim psom koji je imao čudne okrugle šape, a iz repa mu je stalno smrdjelo. Svaki je dan taj čudovišni pas gospodara progutao i nekamo ga odnio, a kasnije bi ga ponovno ispljunuo u dvorištu. Medi nije bilo jasno zašto se gospodar i dalje želi igrati s tom zvijeri. Pokušao je tog četveronožnog gorostasa jednom prilikom krišom onjušiti i liznuti kako bi se s njime sprijateljio, ali mu se taj miris nikako nije sviđao, a pod jezikom je osjetio samo tvrdu hladnoću.

Psiću i dječaku dani su brzo prolazili u igri. Kada bi se snažno zatrčao, Medo bi se ponekad sapleo o vlastite šape koje su nekako bivale sve duže. Činilo mu se da se i stražnje šape njegova dvonožnog prijatelja nekako sve više podižu iz trave. Jednoga se dana mali gospodar pred njim pojavio s velikom okruglom stvari koja je na sve strane bila prošarana raznim bojama i nekako uspijevala trčati brže i dalje od njih obojice. Znala je ta stvar i skakati, a kada bi mu došla blizu, Medo bi je krenuo hvatati šapom ili zubima pa bi mu živahna stvarca opet pobjegla. Bježala je i njegovu dvonožnom prijatelju, ali bi je on ponekad ipak uspijevao uhvatiti prednjim šapama. Toga su prekrasnog dana do iznemoglosti natjeravali loptu uzduž i poprijeko cijelog dvorišta, sve dok se sjajna žuta kugla koja ih je čitav dan grijala nije umorila i otišla na počinak iza brda. Medo i njegov maleni dvonožac obilno su večerali i također krenuli na spavanje. Zaspali su od umora kao topovi, ali obojica su jedva čekali novi dan kako bi se ponovno krenuli igrati.

Kada se sljedećeg jutra Medo probudio i doručkovao, stao je pred vrata i lavežom nestrpljivo pozivao malenog gospodara na igru. Kada je on konačno izašao i šarenu igračku veselo bacio na drugi kraj dvorišta, Medinoj sreći nije bilo kraja. Znao je da će ponovno provesti čitav dan u igri i trčanju, da će se zajedno valjati po travi i uživati u međusobnom druženju.

No lijepim je vremenima malo po malo došao kraj. Žuta se kugla po cijele dane skrivala iza brda pa je čitavo dvorište bilo hladno. Medo je imao gusto krzno pa ga to nije toliko smetalo, ali mu je bilo nekako hladno oko srca. Dječak je sve rjeđe dolazio k njemu, a psić nije shvaćao zašto se više ne želi igrati s njime kad im je zajedno bilo tako lijepo. Šarena je lopta ležala pred njim u travi i on bi je malo gurnuo njuškom, ali nije bilo nikoga tko bi je gurnuo s druge strane i skupa s njim potrčao da je uhvati. Vidio je nekoliko puta da je golemi, hladni pas progutao i njegova malog gospodara, nekamo ga odnio pa ga kasnije ispljunuo. Tada ga Medo nije viđao po cijele dane. Kada je prije spavanja ostao sam na dvorištu, prišuljao se tom uspavanom čudovištu i potajice ga ugrizao za jednu okruglu nogu. Čudovište nije reagiralo. Ali je Medo dobro zapamtio taj trenutak jer mu se čudovište podlo osvetilo kada je on na taj svoj napad već potpuno zaboravio.

Jednoga je dana u dvorište ušlo još nekoliko hladnih monstruma i mnogo golemih dvonožaca. Medu je gospodarica zatvorila u mračnu šupu na kraju dvorišta pa je dugo nestrpljivo lajao misleći da je u pitanju neka nova igra i da će mu se ubrzo pridružiti njegov najbolji prijatelj. No on nije došao pa je Medo kroz rasklimana drvena vrata krenuo znatiželjno promatrati što se na dvorištu zbiva. Vidio je velik, crni pokrivač iz kojeg je izbijala vrućina i koji je strašno smrdio. Taj je pokrivač prekrio travu, a onda postao hladan i siv. Medo je žalio za travom. Na novom se pokrivaču dvorišta nikako nije uspijevao udobno smjestiti. Od trčanja po njemu znale su ga boljeti šape. Taj tvrdi pokrivač nije mogao kopati, a njušiti se ionako nije imalo što. Trava je ostala samo na jednom malom dijelu dvorišta. Medo je odlučio tamo boraviti kad god je mogao, ali taj prostor više ni izbliza nije pružao dovoljno mjesta za igru.

Ali najgore je tek slijedilo. Tog strašnog jutra Medo je dobro čuo glasno režanje najvećeg dvonošca. Režanje se najprije se čulo iz kuće, a za njim su slijedili i tiši glasovi drugih dvaju dvonožaca. No tada se najveći odjednom našao na dvorištu i Medu zgrabio za vrat. Najprije mu je pokušao pobjeći, pa se malo otimao, a onda se prepustio. Čovjek ga je odvukao do samog ruba dvorišta, tik uz ulaz u veliku mračnu kuću u kojoj je spavao golemi hladni pas s okruglim šapama. Stisak oko vrata konačno je popustio, a Medo je iza sebe čuo nekakvo čudno zveckanje. Veliki se gospodar potom udaljio uz još malo režanja, a Medo je odahnuo. Malo se primirio i pričekao da dvonožac odmakne, a onda se odvažio krenuti prema svojem travnatom komadićku dvorišta jer mu na ovom tvrdom pokrivaču uz uspavano hladno čudovište nikako nije bilo udobno. No nakon nekoliko koraka nečija ga je ruka čvrsto povukla za vrat i dalje nije mogao. Najprije se uplašio, a onda se naljutio i snažno povukao. Stisak je postajao sve jači. Medo se brzo okrenuo i odlučio riskirati. Srdito je zagrizao tu dugačku ruku koja se pred njim izmicala i previjala i čiji ga je hladan dodir podsjećao na dodir zlog, smrdljivog psa koji guta njegove dvonošce. Možda je ta hladna ruka zapravo rep tog čudovišta? No od tog žestokog ugriza hladan stisak zveckave ruke nije popustio, a Medu su strašno zaboljeli zubi. Počeo je plakati. Najprije tiho pa sve jače. Nije se mogao oteti hladnom zagrljaju te odvratne ruke, a onda se odjednom sjetio i trave koja je nestala. Sjetio se svog malog gospodara koji se više ne želi igrati s njime. Vidio je malo dalje šarenu loptu za kojom su tako veselo trčali po cijele dane. Sve mu se to skupilo u duši i prepustio se gorkom, glasnom plaču. Nakon nekoliko minuta najveći je dvonožac izašao iz kuće, prišao mu i snažno ga udario stražnjom šapom. Medo je zacvilio i povukao se u mračnu kuću smrdljivog čudovišta. Potom je još dugo sasvim tiho jecao. Nije se više usudio plakati naglas da se veliki gospodar ne vrati. Već se sve smračilo kada je ispred sebe začuo struganje. Ispred njega se našla posuda s hranom i začuo je poznati glas svoje hraniteljice. Zazivala ga je imenom i još mu nešto pričala, ali mu nije bilo ni do čega. Bolio ga je stisak oko vrata, bolio ga je trbuh od udarca velikog gospodara i bilo mu je hladno za šape. Boljelo ga je srce od bespomoćnosti i žalosti. Nije imao volje ni jesti i tako je zaspao tužan i gladan, na tvrdom sivom pokrivaču, tik uz šapu velikog hladnog čudovišta.

Kao da sve te nevolje nisu bile dovoljne, sljedećeg ga je jutra probudio neopisiv bol u prednjoj šapi. Nagonski je zaurlao i povukao, a onda je vidio da mu je golemi hladni pas jednom svojom šapom nagazio na njegovu. Boljelo ga je toliko da mu se zacrnilo pred očima. Veliki je pas potom mirno otišao i sa sobom odnio najvećeg dvonošca. Medo se prepustio glasnom plaču. Nije očekivao tako žestoku osvetu tog hladnog čudovišta. Nije mu više bilo važno hoće li ga kazniti što glasno plače.

Hraniteljica ga je tog dana nekoliko puta obišla i pričala s njime, ali Medo nije mogao prestati plakati. Boljela ga je šapa toliko da se nije ni imao snage uspraviti kako bi se pošteno najeo. Polizao je ležeći nekoliko zalogaja s porcije koju mu je gazdarica poturila pod samu njušku. Kada se metalno čudovište vratilo i ispljunulo najvećeg dvonošca, počelo je režanje na sve strane. Medo je gledao kako dva manja bića stoje leđima okrenuta ispred njega dok onaj najveći maše nekim štapom koji je uperio prema njemu. Bilo mu je svejedno. Nije se više imao volje braniti.

Potom je nekoliko dana prošlo u tihom podnošenju muke. Jednom dnevno pred njim bi zastrugala porcija s hranom. Cijela mu se prednja šapa pretvorila u veliku, bolnu oteklinu u kojoj je osjećao svaki otkucaj srca.

Fizička se patnja s vremenom utišala i na nju je već zaboravio. U duši je ostala samo tupa bol koja više nikad neće proći. Otad Medo tako leži iz dana u dan, čvrsto privezan lancem, uz sam ulaz u garažu. Svakoga je dana samo pitanje sreće, refleksa i nekoliko centimetara razmaka da mu gospodareva limuzina ne zdrobi još koju šapu. Dani prolaze i pas je sada već star. Nije mu ni do čega i smireno čeka svoj kraj, kada će ga odbaciti kao i svaku drugu stvar koja je odavno poslužila svojoj svrsi.

No svako malo, kada sjeverac malo gurne i pokrene šarenu loptu, Medo živne i pokušava se uspraviti. Njuška i gleda prema lopti. Još tinja nada u malo slobode, radosti, pažnje i nježnosti. Kad bi se samo mogao nekako dočepati te lopte, sigurno bi sve opet bilo kao nekad. Vratili bi se dani ispunjeni veseljem i igrom, valjao bi se ponovno sa svojim malim dvonošcem po mekanoj travi i mirišljavoj zemlji. Medo strpljivo čeka i nada se. Kada se šarena lopta iz njegova sjećanja ponovno počne kotrljati zelenim dvorištem, njegovoj sreći više nikada neće biti kraja.

- Goran Novosel