Nikad više

Početak osamdesetih. Radničko odmaralište u Crikvenici. Preplanule obitelji s djecom polako se okupljaju i sjedaju za stolove. Bliži se vrijeme večere. Neki dolaze iz soba, svježe istuširani, a neki ravno s kupališta. Miris soli i plaže, krema za sunčanje i mokrih ručnika iz cekera i torbi miješa se s mirisima iz kuhinje. Nasmijana lica odraslih, crvena od sunca, neumorno prepričavaju zgode s plaže, a djeca se međusobno natječu u pričama o tome tko je više preplivao, dublje zaronio, pronašao najljepšu školjku ili pojeo više sladoleda.

Na stolovima nas čekaju besprijekorno čisti tanjuri i beštek na bijelim stolnjacima. Iz radija potiho svirucka poznata melodija. Tada se iz dvokrilnih leptir-vrata kuhinje poput mađioničara pojavljuje vitak gospodin u bijeloj košulji i crnim hlačama u ranim tridesetima i melodija se pojačava. Izlazi elegantno i uspravno, s lakoćom i gracioznošću baletana noseći po tri puna tanjura na svakoj ruci. Osmijeh mu je uokviren uredno podrezanim, savršeno crnim brkovima u stilu Darka Domijana. Kreće u invaziju naših stolova i pjeva. Nikad više staro vino, nikad više neće sjati, nikad više srce moje neće moći, neće znati… Dočekujemo ga radosno, umorni i gladni. Neki mu plješću, svi ga veselo pozdravljamo. To je naš konobar Slaven. Svjestan je svog neiscrpnog šarma. Pronalazi u djeliću sekunde jedinstven, prikladan i pristojan kompliment za svaku radničku gospođu u godinama koja je na desetak dana došla na more zaboraviti svoje žuljeve i lonce, prljavi veš i staju. Iz rukava sipa viceve i nasmijava sve prisutne. Djecu tjera k stolovima. Nema večere za one koji mi se motaju pod nogama. Uz prve gutljaje merlota atmosfera postaje još veselija. Pojedini se odmah prihvaćaju jela, dok drugi čekaju da hrana stigne na sve stolove. Mame maloj djeci brižno režu meso na komadiće. Iz kuhinje se čuje zveckanje tanjura koje vrijedne kuharice neumorno pune dok ih Slaven neumorno raznosi po stolovima. Sala je velika, ali se on uhodanom spretnošću ubrzo nađe kod svakoga od nas. Čini se kao da je na više mjesta odjednom. Za svakoga ima pitanje ili lijepu riječ. Pamti dodatne narudžbe i razgovara s gostima za tri stola istovremeno pa ih rutinom iskusnog kozera spaja i diskretno ostavlja da dalje međusobno komuniciraju. Porcije su obilne i ukusne. Svojski se hvatamo jela, ali razgovor ne jenjava, već se i dalje miješa sa zvukovima struganja vilica i noževa i zvonkim zvukom čaša čije tanke nožice nakon ispijanja udaraju o rubove tanjura. Brkati meštar ceremonije najbržima već nosi desert i dopunjuje vino u čaše.

***

Prošlo je otad gotovo četrdeset godina. Kada sam se poslom slučajno našao u Crikvenici, nisam mogao odoljeti da ne odem obići naše staro odmaralište. Ruševno je, mračno i zapušteno. Boja i pločice sa zidova odavno su otpali, a sa željeznih žica na stropovima vise komadi armiranog betona. Čini mi se kao da iz zidova još dopiru veseli glasovi radnika na ljetovanju. No prostor nije beživotan. U odmaralištu sada trajno ljetuju pauci i štakori. Tihi su i diskretni. Uselili su se u prazninu u vremenu nastalu dramatičnim prelaskom jednog davnog doba u neko drugo i drugačije. U nekim drugim odmaralištima sada ljetuje zlatna mladež čiji su snalažljivi očevi te ogromne nekretnine dobili zajedno s kupljenim poduzećima. Visoki dimnjaci tvornica čiji su radnici desetljećima odvajali od plaće za gradnju odmarališta najvećim su dijelom srušeni, a malobrojnima koji su preostali sada je dodijeljena počasna uloga: postali su ukrasni držači za antene mobilnih telekomunikacijskih mreža. Tvornice su najprije u veselim danima privatizacije rascjepkane, pa rasprodane, pa su ostaci ostataka još neko vrijeme služili kao skladišta ili distribucijski centri za robu proizvedenu negdje drugdje. Društvene su nam elite lijepo objasnile da mi sada više ništa ne znamo proizvoditi kako treba. U mjestašcu koje broji oko tri tisuće stanovnika jedna je takva tvornica nekada zapošljavala 1200 ljudi. Ali to nije bilo dobro jer se njih tada nazivalo radnicima. Kakvo poniženje. Na mjesto svih tih radnika poslije je došlo pedesetak djelatnika pa je svima laknulo što su konačno došla ta moderna vremena bez radničkih prava i sličnih gluposti koje su zauvijek prognane u ropotarnicu povijesti. Ne znam samo postoje li možda i nekakva „djelatnička prava“?

Vraćam se s puta kasno navečer. Jedva čekam da se istuširam i konačno legnem. Nekako se još natjeram da u mali, otvoreni koš za smeće ispred zgrade odnesem vrećicu s praznim bocama koje smo prikupili ovaj tjedan. Kada ujutro ekspedicije sakupljača boca krenu po kontejnerima, vjerojatno ću još spavati. Neka si najbrži uzme tih desetak boca skupa s vrećicom da ih ne mora otimati debelim zelenim muhama i crvima. Možda nekome barem malo olakšam dan. Možda nekome ruke sutra ostanu čiste kao što im ostaje čista i duša koja se dan za danom iz tih prokletih kontejnera opetovano diže neokaljana i pobjednička.

Ujutro otvaram prozore i gledam dolje. Vrećica s bocama još je na svojem mjestu. Jutros nije tako vruće pa se ni skupljačima toliko ne žuri preteći žegu. Uto košu prilazi poznata mi figura. Smršavjela i malo pogurena. Korak mu je usporen, a držanje sramežljivo. Pokušava biti što neprimjetniji. Kao da se ispričava što mu tijelo zauzima prostor. Brkovi su i dalje su tu, ali sada već sijedi i prorijeđeni. Prilazi košu s bocama pa se nekoliko puta brzo osvrće, ali ne uzima vrećicu. Zaobilazi koš i prilazi oglasnoj ploči pa se pravi da gleda smrtovnice i oglase za brze zajmove s listićima na kojima je napisan broj telefona i koji se, razrezani i spremni za trganje, lagano savijaju na jutarnjem povjetarcu. Tijelom je okrenut prema oglasnoj ploči, ali mu se glava svakih nekoliko trenutaka brzo i čeznutljivo osvrće prema košu. Nije mi jasno. Znam da teško živi jer sam ga viđao već i u gorim situacijama, no je li ga možda ipak sram uzeti boce? Ne bih rekao. Prolaznici su još rijetki, a dovoljan mu je jedan brz potez za ručke vrećice. Onda mi sviće: sakupljači boca i kopači po kontejnerima imaju svoje strogo podijeljene teritorije. On zna da ovo nije njegov rajon pa se boji da će ga, ako uzme vrećicu, napasti uobičajeni rudar našeg kontejnera koji se namučio da iskopa sve to blago i spremio ga na sigurno dok ne prekopa ostala nalazišta u blizini. Krenem da ću mu s prozora doviknuti neka ih slobodno uzme, ali se u zadnji čas zaustavim. Ne želim mu to vikati s prozora. Ponovno prolazi sasvim blizu koša i stane s druge strane, nekoliko metara dalje. Tijelom je okrenut prema cesti, a glava mu se ponovno, kao da je privlači nevidljivi magnet, okreće prema košu.

Čovjek se ne usuđuje uzeti smeće jer mu se ono čini predobrim da bi bilo istinito. Prelijepo da bi bilo njegovo. Pogled mi se zamagljuje pa se povlačim u sobu. Nikad više staro vino.

-Goran Novosel