Popust

Kocka je bačena: idem na Interliber! Nisam bio već nekoliko godina. Provjeravam na internetu raspored vlakova pa mi pažnju privlači oglas: popust od 40% za odlazak na Interliber iz Hrvatske i Slovenije. Samo za povratne karte. Ne vrijedi za relacije kraće od 25 km.

Oho! HŽ se bome dobro iskazao. Da vidimo koliko je siva masa još sposobna za barem najjednostavnije računske operacije: – karta je inače oko pedeset kuna... deset... dvadeset... četrdeset...Ako sam dobro zbrojio i oduzeo, trebala bi me onda doći oko trideset kuna. Nije loše. Ostat će taman za hotdog i gemišt. Ma ne, bolje da se ne odajem kao seljačina. Kada sam prošli put u metropoli zatražio gemišt, gledali su me kao uskrslu pticu dodo. Bit će dobra i piva.

Ulazim u čekaonicu. Iznad prozora na desnom zidu koči se natpis PUTNIČKA BLAGAJNA. Neki je srednjoškolac s viškom vremena i inspiracije uspio prilično temeljito izgrepsti slova UTN. Pa neka mi još netko kaže da iz naših škola ne izlaze kreativna djeca! Depresivan zastor prljavo-svijetlosmeđe boje još uvijek potpuno prekriva prozor blagajne. Kako to sad, vlak bi uskoro trebao stići? Prilazim bliže, a tamo cedulja: Zbog kvara blagajne karte se izdaju na vlaku. E pa jebem ti i blagajnu i karte i sve! Kud baš sad! Možda mi i kondukter može dati popust? Pogonjen pravedničkim gnjevom izlazim iz čekaonice pa kucam na vrata prometnog ureda. Unutra užurbano: informatičar pokušava osposobiti sustav. Prometnik kibicira. Obraćam se blagajnici: – Dobar dan, znate, idem na Interliber, pa sam vidio da ima neki popust... – Da, da, da – uzvraća ona u stakatu. – Pričekajte na šalteru, sad ću otvoriti blagajnu.

Pobjedonosno se vraćam u čekaonicu i bez riječi zauzimam prvo mjesto u nepostojećem redu ispred još uvijek zastrtog okna. Drugi me putnici podozrivo gledaju. Aha, ja znam nešto što vi ne znate! Jedna putnica konačno mi prilazi pa gleda malo cedulju, malo mene. Pa opet cedulju, pa mene. Nije joj jasno jesam li ćorav ili je zec u nekom drugom grmu. Ipak odlučuje provjeriti stvar: – Znači... ne izdaju karte...? Pojma vi nemate, mislim u sebi pa joj se obraćam von oben: – Rekla je gospođa da će sad otvoriti blagajnu. Kako sam si važan. Aha, jeste vidjeli koja sam ja faca. Ishodovao sam otvaranje blagajne! Što biste vi bez mene! Žena mi staje iza leđa pa joj se pridružuju i ostali. Ide Tito na čelu kolone.

Uskoro blagajnica zvučno odmiče zastor jednim rutinskim pokretom. Toga se zvuka sjećam još iz najranijeg djetinjstva. Metalni prstenovi koji silovito kližu po uskoj cijevi karniše da bi na kraju puta svi udarili u rub i naštekali se jedan na drugi. SSSMMIK-TLIK-TLIK-TLIK...! Prepoznao bih taj zvuk među tisućama drugih. Njegova je melodija vesela jer znači da putovanje uskoro počinje.

Isto je tako zvučalo i odmicanje zastora u našem nekadašnjem kinu. Dok bismo svake srijede i subote u dugačkom redu čekali otvaranje blagajne držeći u stisnutim šakama zgužvane novčanice ili uznojene kovanice za ulaznicu, u nama klincima to je povlačenje zastora s karakterističnim zvučnim efektom uvijek izazivalo neskrivenu radost i ugodne trnce iščekivanja uz uzbudljivo obećanje novih prostranstava, vratolomija i štosova koje smo opetovano prepričavali i odglumljivali na putu kući nakon filma. Sadašnja se djeca tog zvuka ne sjećaju jer je naše kino, zajedno s radničkim pravima i sličnim relikvijama nekih starih vremena nestalo negdje u bespućima povijesne zbiljnosti. Kada smo se pokušali pobuniti na zatvaranje kina, tadašnji su nam društveni vizionari lijepo objasnili da dolaze nova vremena

u kojima će svatko od nas doma imati vlastito kućno kino pa ta stara zgrada na brdu ionako više nikoga neće zanimati. Zanimljivo je promatrati takve društvene evolucije. Na potezu s istoka na zapad koji s balkona mogu obuhvatiti pogledom nekada su stajale dvije crkve, kino, javno kupalište, kuglana, streljana za glinene golubove i četiri velike tvornice. Onda su naprasno stigla neka mnogo produhovljenija vremena jer je danas na istom području pet bogomolja – dok je broj kina, kupališta, tvornica i svega ostalog sveden na ništicu. Valjda zato da građane takvi efemerni sadržaji ne bi ometali u novom načinu života, punom duhova prošlosti i duhovite sadašnjosti.

Prisno se smješkam blagajnici. Ta mi smo već sve dogovorili. – Dakle, molim jednu povratnu do Zagreba, s popustom za Interliber – nehajno domećem. – Aha, evo, samo malo... da vidimo... koji je to popust... samo da vidimo... Žena počinje petljati po tipkovnici i gleda u zaslon. Potom uzima šifrarnik u prozirnom plastičnom omotu pa ga krene čitati dok si tiho mrmlja u bradu: popust, popust, popust... U pozadini informatičar sprema svoje krpice. Mislim si: pitaj ga, pitaj ga, pitaj ga dok je još tu! Petljanje traje već predugo i osjećam na sebi oči svojih suboraca u koloni: ovaj tu nešto izvolijeva. Nećemo stići kupiti karte. Kapilare u ušima počinju žedno gutati krvcu. Ma koja kokoš ili jaje; pravo je pitanje počinje li se prije čovjek crvenjeti ili se na njega prije počnu lijepiti pogledi. Blagajnica konačno pronalazi šifru

i krene tipkati. – Evo... to je to... Četrdeset i tri kune! – glasno objavljuje presudu.

Gledam je blesavo. Sekunde prolaze. – Nešto nije u redu?, pita me već malo hladnije. Paaa... – tiho započinjem. Svaka čast onome tko je izmislio pa. Trebao bi dobiti Nobela. Rečenicu počinjete s „pa“ samo ako zapravo ne znate što želite reći, upozoravala nas je profesorica hrvatskog u srednjoj. Pa da. Pa to i jest poanta. Pa čovječanstvo bi već odavno prestalo govoriti da nema tog pa za bezbolni početak verbalizacije misaonih procesa.

– Nije mi baš jasno... – hrabro krenem objašnjavati. – Karta je inače pedeset kuna pa ako je popust četrdeset posto, morala bi cijena biti manja od četrdeset kuna... Oko trideset... Zadnji slog mi već zamire na usnama sasvim tih.

Počinje međusobno fiksiranje pogledima. Sve je utihnulo tako da se čuje muha. Stvarno, muha zvrnda po staklu između nas. Stojimo sučelice kao revolveraši na dvoboju. Obračun kod HŽ korala. Tko će prvi izgubiti živce? Pogledi iz pozadine buše mi u potiljku sitne rupice kroz koje šišti znoj.

Popuštam prvi i potežem, onako s boka, i riječi i novac. – Ma dobro, meni je svejedno... Stavljam na pult pripremljene novčanice koje su dosad već primjetno sažvakane u nervoznim dlanovima. Počinjem po džepu grozničavo pecati ostatak love.

– Ne, ne, ne! Tonalitet svakog „ne“ penje se po ljestvici. Do, mi, so! – Vi ste pitali, a ja sam tu

da odgovorim! – glas je već viši za oktavu. Očito me neće pustiti tako lako. U očima joj čitam: „Dam ti popust i još si bezobrazan! Sad ćeš čuti što te ide!“

Naslanja se na pult sa svoje strane prstima obje ruke kao pijanist prije početka izvedbe.

Ispravlja leđa i zabacuje ramena poput operne dive. Svašta znaju te tete. Koncert može započeti. Pogled joj više nije na meni, nego cilja nekamo preko mog ramena. Želi da i sva ostala stoka čuje kako me riba. Da više nikome ne padne na pamet.

–KAARTA DO ZAAGREBA U JEDNOM SMJEERU IZNOSI TRIDESETRI KUUNE! U OBA SMJEERA DVIJE KAARTE ŠEZDESETŠEST KUUNA! POOVRATNA KAARTA.... – Tirada se zahuktava, a ja unezvijereno gledam je li možda kartu već stavila dovoljno blizu one rupe na staklu da je izvučem i klisnem...

A onda me od glave do pete oblije hladan tuš shvaćanja. Nasjeo sam kao tuka na običnu marketinšku navlakušu! Bjesnim sam na sebe što sam tako naivan. Pas mater i popustu... Dosta mi je već i ove babe i vlaka i igre ciframa. Ne mogu više izdržati i nemam što izgubiti pa skačem bungee ravno u usta blagajnici. Upadam joj silovito u riječ i dovršavam rečenicu rafalom u jednom dahu:

– ...većjespopustomoddvajstpostopajesadovacijenazapravojošdvajstpostosniženja...!

Aha! Uspjelo je! Propovijed prestaje. Malkice se zaljuljala kao boksač nakon dobro plasiranog

direkta. Gledam kako joj se moje riječi još uvijek ulijevaju u ušne školjke kao voda u slivnik, dok se prašina nakon mitraljiranja polako sliježe. Glavu je jedva primjetno nagnula na jednu stranu poput velikog žutog retrivera koji o nečemu premišlja. Postigli smo klimavi detant, ali hoće li ga ona prihvatiti? Naposljetku progovara plosnatom intonacijom Milke Babović: – Taaako jeee...

Prihvatila je neriješeno. Dobro je. Stavljam hrpicu novčanica i kovanica na pult, uzimam kartu i izlijećem iz čekaonice. Nemam pojma kako sam pronašao vrata i preletio stepenicu. Udaljavam se brzo prema odvojenom kraju stajališta i skrivam se iza čempresa. Uf, čekaj da uzmem zraka i vratim krv u mozak. Osjećam se prebijeno, a tako i izgledam. Daj da barem pospremim preostali novac u izvrnuti džep... Hm... Naravno. Nema ništa. Ni u drugom. U panici i prevrtanju uspio sam posijati teškom mukom popuštenih deset kuna.

Vlak se promalja kroz maglu. Neodlučno poskakuje po skretnici kao da ne zna na koji bi kolosijek pa ipak, polako kloparajući, ulazi u stanicu. Moram obavezno sjesti pokraj neke dokone bakice da joj se pohvalim kako putujem s popustom!

-Goran Novosel