Rijeke

Dragi prijatelju,

jesi li se ikada zapitao zašto se toliki boksači nakon prekida karijere uteknu poeziji? Pišu, čitaju i recitiraju poeziju, uživaju u ljepoti svake riječi. Guštaju dok polako i nježno izgovaraju rime, aliteracije i asonance. Nakon tolikih udaraca, patnje, znoja, modrica, krvi, bolova, rana, lomova, ožiljaka, suza, gnoja, krasti, ispljuvaka i smrdljivih bljuvotina – oni bježe u tankoćutnu nježnost pjesništva i traže utjehu u smiraju riječi koje mogu vidjeti i izgovoriti, ali ih ne mogu dodirnuti. Drhte i uživaju senzibilno kao najnježnije ciklame uzbibane već i od približenog daha koji ih pozdravlja ili im izgovara ime.

Ni ja Ti tako više ne želim pisati o politici. Ne želim se baviti politikom. Ne želim ni da se ona bavi mnome. Ne želim razmišljati o svakodnevnoj zatucanosti, lopovluku, nasilju, strahu, korupciji i beznađu. Umoran sam od svega toga. Želim Ti pisati nešto lijepo.

Želim razmišljati i pisati o rijekama. Presudno se izdići iz ružnoće svakodnevice i promišljati o nečemu drugačijem, svevremenskom i neuhvatljivom. Zato sam Ti poželio pisati o rijekama. Piši i Ti meni o njima.

More je, slažem se, neupitna konstanta. Kome od nas kontinentalaca nije zastao dah pri prvom pogledu nadolje na nepregledno plavetnilo pučine koje se na horizontu jedva primjetno pretapa u nebo u nijansama plave i modre, dok se nosnice i pluća pune mirisom soli i lovora, a jedrilice poput uspravljenih bijelih krila galebova dodatno ističu ljepotu naizgled potpuno mirnog vodenog prostranstva. More neprikosnoveno i stabilno vlada svijetom.

Ali rijeke…

Zadivljen sam njima otkad znam za sebe. One su mi nešto posebno. Imaju jedinstvenu sposobnost da se bezvremenski vesele i smiju, da sa sobom odnose i ispiru sve zlo, a donose nešto uvijek iznova novo i dobro. Kristalni tok vedrine. Titraju negdje u izmaglici granice između žive i nežive prirode, između vječnosti i konačnosti. Na njihovoj površini pluta život i nezaustavljivost promjena. Teku zajedno s vremenom, pjevaju mu, hrabre ga, ljuljuškaju na svojoj površini i igraju se s njime, a vrijeme zahvalno teče ponad njih i usporedno s njima. Samo ponekad, kada ga ljudi nahvao prestrave, vrijeme se zbunjeno, u strahu, otme rijekama, pa i samo postane zlo. Osvećuje nam se katkad silovito, ponekad polako, dovodi nas do očaja, pa ga – ograničeni, bahati i frustrirani – pokušavamo zaustaviti čupanjem kazaljki iz sata. A rijeke tada trpe, žale nas i plaču. Perolako djevičansko vrijeme koje rijeke nose i rađaju pa opet dalje pronose vječnošću svemira, to vrijeme kao znatiželjno i nepredvidljivo, ali privrženo dijete koje poznaje i poštuje svoje riječne roditeljice, puno je dobrote, blagosti i utjehe za one koji mu se prepuste i s njime ne ratuju.

Rijeke valovima ispisuju note i stvaraju tonove koje samo treba pomno osluškivati. One su krivudava i zagonetna sinestezija. Dopusti mi stoga da Ti kažem poneku o rijekama koje sam malo prisnije upoznao i koje su mi ostale u snovima.

Valići na površini blage, zavodljive, tajanstvene, neobuzdane i zaigrane Vltave vječito sviraju Smetaninu simfoniju. Rijeka je sa sobom zauvijek odnijela i zaboravu prepustila povijesna klanja, husitske ratove i mržnju. U njezinoj melodiji sada uživaju galebovi poredani po ledolomnim drvenim gredama Karlova mosta dok se u suton spremaju za spavanje, gnijezde se i pomno kljunovima čiste krila, promatrajući kako na horizontu note titraju nad površinom vode pa u nju, i same zaigrane, veselo uranjaju i ponovno iskaču poput sićušnih dupina. U praskozorje ponovno započinju uvodni taktovi malenih vodenih vijuga koje, vrckave i nepredvidljive, u dubini oblikuju, pa na površini prikazuju violinske i bas-ključeve.

Usporeni, veličanstveni pogled na ušće Save u Dunav s proplanaka Kalemegdana smiruje vrijeme gotovo do zaustavljanja. Sablasne konture iz sjećanja grubo otete klupice pod krošnjom velikog hrasta i dalje se zafrkantski osmjehuju jer nostalgično pamte sve prve ljubavi i drhtaje srca davnih, ali nezaboravljenih vremena urezane u svoj naslon, dok se rijeke podno padine obnoć i obdan ljube. Stari prijatelji koji se uvijek ponovno susreću usprkos prividnoj daljini koja ih razdvaja.

Prije susreta sa svojom malom prijateljicom snažni, stari mudrac Dunav patinom povijesti oplakuje i pozdravlja uznositu i okrutnu prijestolnicu raskalašenih Habsburgovaca pa potom pravocrtno podvlači sličnu blistavu raskoš krvave starine prolaskom ispod parlamenta u Pešti.

A tamo na zapadu, blizu rodilišta Save, Soča se baca s najviših stijena dok punim plućima udiše mirišljavi zrak okolnih visoravni s pašnjacima pitomih, dražesnih crno-bijelih kravica i blijedožutih kamenih vrhova te pritom uopće ne krije da je beskonačno snažna, divlja i nezaustavljiva. Ne mogu je s puta skrenuti ni vrleti Julijskih Alpa, a kamoli bljedunjave noge umornih planinara ili biciklista čije gležnjeve zasipa ledenim trncima pa se klokotavim grohotom smije dok s lakoćom zaborava iz njih izvlači bolove i otpuhuje ih u vjetru izmaglice ponad svojih slapova. Usto se ponekad sažali pa žrtvuje pokoju svoju staru pastrvu i njezinim srebrnim mesom nahrani gladne bijednike koji je s obožavanjem prate.

Rijeke dobro znaju i osjećaju kada nisu voljene. Tada se ne smiju, nego samo pokunjeno i samozatajno šute i što brže prolaze dalje. Zanemarene su rijeke kao popišani cvjetovi. Iz kolonijalnog središta nasilnog starog carstva nad kojim Sunce nikada nije zalazilo (ili zapravo izlazilo?) Temza bježi prljava, porobljena, prebijena i posramljena, okružena lažnim sjajem i istinskom nesrećom. Krka još uvijek djetinje naivno grli Novo Mesto na malom poluotoku i poziva nekoga da se brčne, ali ju je tamošnja tvornica već odavno otrovala toliko da jadnica još nije toga ni svjesna. Uspomene na neka sretnija vremena čuvaju još samo šarolike stare kućice uz obalu, uz čija je stražnja dvorišta i rijeci okrenute vrtove još uvijek privezan poneki oronuli čamac koji se i dalje nada plovidbi. Mandinu pak gradu smeta ta nepotrebna, prljava, mutna voda koja stiže iznenada, iza šumovitih obronaka dobroćudnog velikog brda na kojem su nekoć u toplom zemljanom zelenilu svojih jazbina čvrsto spavale obitelji medvjeda, pa svakodnevno neželjeno presijeca urbanost i ometa jurnjavu automobila. Zato ona šutljivo, neprimjetno i tužno uzmiče što dalje od hladnih i ružnih željeznih mostova i bezdušnih betonskih kocaka koje je gledaju svisoka. Hita dalje prema livadama Lonjskog polja da bi ponovno udahnula malo zraka i vidjela plavetnilo neba koje će joj radost zbog susreta uzvratiti osmijehom bijelih oblaka i okititi je gnijezdima močvarnih ptica u krošnjama. Tamo se opet glasno smije dok sretno napaja žednu ždrebad i uživa u njihovim poljupcima, u zaljubljenim pogledima velikih, dobrih očiju ispod nježnih, čupavih i lepršavih griva koje vijore na vjetru.

A Drava i Osijek posebna su priča. Vole se iskreno i javno. Krug između dva mosta, od Zimske luke pa do Katakombi, iz dana u dan, iz večeri u večer, vrvi od života. Pršti energijom i muvingom. Rijeka zove k sebi i domaće i došljake, i ljude i njihove četveronožne prijatelje. Nudi im biciklističke i pješačke staze, žive svirke, kafiće i klupice koje su volonteri oslikali i ispisali lijepim mislima. Nudi veselje i radost. Riječni će vas tok diskretno usmjeriti prema simpatičnoj ekipi koja uz obalu svira afričke djembe i koja će vas bez zadrške pozvati da svirate s njima. Rijeka koja je voljena zauzvrat oblikuje dobre ljude. Vječiti vodeni tok uljuljkuje u san brodice ukotvljene u luci, dok istovremeno pruža energiju bakicama na električnim romobilima i mladim očevima na čije su bicikle spojene dvokolice s djetešcima koja glasnim smijehom zahvaljuju rijeci. Tek nešto niže, u Nemetinu, Drava uz svoju obalu pruža šumsko šetalište svim kerovcima lokalnog azila za napuštene životinje i sretnicima koji su ih taj dan imali prilike izvesti u šetnju.

Zagađene i pogrdno preimenovane rijeke iza smetlišta nekadašnjih prljavih industrijskih gradića bježe od vlastitog smrada u zagrljaj većih sestara koje će ih oprati i zagrliti baš kao nekada, dok su još bile najčišći planinski izvor. Jata bucmastih, sivih i šarenih patkica, dok uče plivati svoje malene, u poslušni trokut iza sebe poredane pernate potomke koji usklađeno i uporno veslaju širokim plosnatim nožicama, pa se iz obalnog grmlja i vodenih puteljaka kasnom šetaču kroz mrak smiju glasnim kvakanjem, ne boje se i ne predaju. Smiju se gromoglasno zajedno s rijekom, prelijeću je, prate, pozdravljaju i opasuju lupinzima kolektivnih zračnih formacija. I predobro oduvijek znaju da je vodena struja vremena njihov saveznik i da će ustrajnošću bezbrižne životnosti nadživjeti dvonošce koji su zauzeli usputna jezera i svojom glupošću zamutili riječni tok. Krila im podupire mirišljavi sjeveroistočnjak koji se silovito sjuri s padina Ivančice pa brišućim letom mete zagorska brda i livade kako bi i on pozdravio vijugavu rijeku u dolini.

Rijeke, siguran sam, imaju dušu. Ali zamisli – uza sve patnje, gadosti, tuge, smeće i zanemarenost, njihove duše ostaju lijepe, pokretne, neuništive i iznutra sveudilj kristalno čiste. Idu dalje, sve bogatije, bremenite, ali nezaustavljive. Nose snove, vedrinu i bijedu bića i nebića koja ih okružuju sklonošću ili netrpeljivošću. Stvorenjima koja znaju gledati u mraku i slušati u tišini one svojim virovima i valovima nude, pronose i stvaraju glazbu, poeziju i nezaboravne slike. A te neopisivo lijepe duše svih rijeka imaju neumoran početak i beskrajan kraj.

Možemo li mi njih ikada doista shvatiti, prihvatiti i prepustiti se njihovoj mudrosti?

Piši mi zato, prijatelju, o nekima od svojih rijeka.

-Goran Novosel