Suđenje

– Gospodine Horvat, jeste li razumjeli optužnicu? Po prvoj točci optuženi ste za zanemarivanje svojih dužnosti kao građanin Republike Hrvatske da spriječite pogibije u prometu izazvane obijesnom vožnjom. U prometnoj nesreći 25. srpnja ove godine 17-godišnji je maloljetnik na nogostupu u Sesvetama sportskim vozilom marke Maxedex BMZ PHD 28V Super-Turbo Space Interceptor 8.4 ubio mladi bračni par, A. M. i B. M. i njihovo jednogodišnje dijete. Vozilo je registrirano na dječakova oca, uglednog zagrebačkog poduzetnika, Š. Z. i prilikom udara u oštećene kretalo se brzinom od 390 km/h. Osjećate li se krivim?

– Pa čujte, gospođa sudac, meni je žal kaj se to dogodilo, ali…

– Nisam ja nikakva „gospođa sudac“! Nemojte me vrijeđati jer ću vas izbaciti sa suđenja!Dodajem vam u optužnicu rodnu neravnopravnost po članku ZKP 12.3 točka B. Ja sam za vas gospodin sutkinja! Pardon, gospođa sutkinja! Nemojte me zbunjivati!

– Dobro, gospođa sutkinja, ali ne znam jel sem ja tu kaj mogel…

– Kako to mislite da niste mogli? Naravno da ste mogli! Ali ste pasivni i nezainteresirani! Jeste li vi ili niste građanin Republike Hrvatske?

– Jesem. Imam domovnicu i ličnu kartu.

– Kakvu „ličnu kartu“? Taj se dokument zove OSOBNA ISKAZNICA, gospodine Horvat! Dodajem vam u optužnicu nepoštivanje standardnoga hrvatskog jezika prema članku 1.9. točka A. Kako onda možete smatrati da niste krivi? Gdje ste bili spomenutog datuma u 22.30 sati?

– To je znači bilo prošle subote… Znam, doma sem spal. Znate, išel sem špricati trsje i bil sem jako zmučen pa sem si ranije prešel leći.

– Da, spavali ste! Spavali ste dok je maloljetnik gazio ljude na nogostupu! Citirat ću vam sada izjavu priznate sociologinje prof. dr. K. P. koju je dala povodom tog nesretnog slučaja: „Ako smo došli do toga da maloljetnici na nogostupima i pješačkim prijelazima gaze mlade obitelji, svaki se građanin Republike Hrvatske mora za to smatrati osobno odgovornim!“. Kraj citata. Onda, gospodine Horvat, što imate sad za reći u svoju obranu? ili možda mislite da ste pametniji od sveučilišne profesorice sociologije? Želite li možda reći da ona laže?

– Neeee, kaj bi lagala. Ne bi ja to nikad rekel. Samo, znate, ja nisam opće bil blizu toga kad se dogodilo.

– M-hm. Niste bili blizu događaja. To vam je obrana? Isto tako ćete mi sigurno reći da niste bili blizu mjesta zločina kada je dvadesetogodišnja djevojka T. K. u Splitu nađena na pločniku, silovana i zadavljena. I tada ste spavali?

– Ne znam. Kad je to bilo?

– Ne pravite se glupi, gospodine Horvat. Bilo je to proljetos, 26. ožujka, u ranim jutarnjim satima. Grupa starijih maloljetnika silovala je oštećenu pivskom bocom, nakon čega su je zadavili i ostavili na pločniku. Oštećena je išla na posao u Zumkomu, a grupa maloljetnika, inače perspektivna djeca uglednih splitskih odvjetnika, vraćala se s noćnog provoda, pri čemu su konzumirali poveće količine alkohola i kokaina. A što ste vi učinili da to spriječite?

– Pa, glečte, ja sem rekel svojoj deci da ne smeju piti…

– Aha, krasno. Svojoj djeci ste rekli. Samo svojoj djeci. To vam je najvažnije. U medijima je, molim, tada objavljena izjava uglednoga psihologa, dr. T. L.: „Kada se maloljetnici u društvo pokušavaju uklopiti takvim strašnim djelima kao što su silovanja i ubojstva, svi, ali baš svi članovi društva trebaju se zapitati gdje su zakazali!“ A vi, gospodine Horvat, jeste li se zapitali gdje ste tada zakazali?

– Ne znam, zbiljam. Sečam se da mi je bilo jako žal te pucke. Ja bi te mamlaze nalemal i hitil v rešt.

– No lijepo, gospodine Horvat. Doista lijepo. Djecu biste tukli i bacali u zatvor. Dakle, zagovarate nasilje nad maloljetnicima. Jeste li svjesni, gospodine Horvat, da je u zadnjih 35 godina porast obiteljskog nasilja u Republici Hrvatskoj dosegnuo alarmantne razmjere? Prije samo nekoliko mjeseci D. H. (25) u Osijeku je sa 22 uboda nožem usmrtio svoju nevjenčanu suprugu nakon što je godinama prije toga svakodnevno silovao i tukao njihovu petogodišnju kćer. Počinitelj je inače branitelj s 11 godina staža na prvoj crti bojišnice i triput je dao svoj život u Domovinskom ratu. Navest ću vam riječi voditelja osječke socijalne službe koje je izrekao neposredno nakon tog nemilog događaja: „Nije socijalna služba kriva kada se dogodi ovakva katastrofa. Svi smo krivi!“ Voditelj službe inače je nagrađivani psihijatar i specijalist za slučajeve obiteljskog nasilja. Što imate sada za reći?

– Grdo je to, gospođo sutkinja. Ti ljudi kaj tučeju žene i siluju decu, to nije normalno.

– Nije normalno, kažete. A je li normalno da je svećenik G. K. iz Priprčišća kraj Zadra desetljećima silovao dječake i da njegove rabote tako dugo nisu izašle na svjetlo dana? Što kažete, onda? I pedofiliju šutke podržavate i prihvaćate? Kada se to saznalo, podsjetit ću vas da je moslavačko-sinjski biskup komentirao: „Svi su kršćani od rođenja puni grijeha i svi su znali što se zbiva. Svećenik je samo slučajna žrtva takve rezigniranosti i mirenja sa situacijom!“ Jeste li vi kršćanin, gospodine Horvat?

– Pa idem tu i tam f crkvu. Onak, na polnoćku. Decu sem krstil jer je tak štela moja Barica. Ali mislim da je naš župnik dober. On ne dira decu.

– Aha. On ne dira djecu pa je vama svejedno. A što kažete na sve češće pojave svakodnevnog veličanja totalitarnih režima? Ni to vas se ne tiče? Znate li što su to totalitarni režimi, gospodine Horvat, ili ćete se i dalje praviti glupi?

– Pa mislim si kaj to je. Imamo vam mi tam f selu jenoga kaj ide okolo i kriči Za dom spremni…

– Gospodine Horvat, stvarno više ne znam radite li vi ovo namjerno ili ste stvarno toliko bedasti. Taj je poklič poziv na nasilje i fašizam i strogo je zabranjen! Dopušten je isključivo prilikom sportskih, vjerskih i kulturnih manifestacija, vojnih parada, koncerata i učeničkih ekskurzija te na proslavama državnih blagdana. Tako piše u Ustavu. I to će vam ući u optužnicu!

– Ma ne, ne, čekajte, samo sem to štel reči da on tak ide i kriči po celom selu. Onda mam iza toga počne popevati ono, Po šumama i gorama. Mi ga več svi znamo i on tak ide i popeva sve dok mu neko ne plati gemišt, onda je dobro. Ali on vam, znate, nije baš pravi. On je siromak malo munjen. Inače ide okolo i pobira prazne flaše iz kontejnera.

– Aha, tu smo, dakle! Priznajete da ste primijetili opći porast strašne neimaštine i socijalne nesigurnosti među svojim sugrađanima. A što ste vi učinili da do toga ne dođe??? Lijepo vas pitam, gospodine Horvat. Ne možete mi sada više reći da to niste znali!

– Pa je, znal sem. Vište, i mi smo imali tam gore četri velike fabrike. Sve četri su prodane i propale su i sad ljudi nemaju gde delati. Nemaju nit penzije nit niš, nek tak onda nekak jedva živiju…

– Gospodine Horvat, ugledni je politički analitičar i povjesničar H. J. nekoliko puta u novinama, pa čak i u glavnom televizijskom dnevniku, izjavljivao, citiram: „Porast neimaštine i gladi među hrvatskim pučanstvom poraz je svih nas, kompletne zajednice u cjelini. Svi se moramo pogledati u ogledalo i iskreno se zapitati kako smo tome pridonijeli.“. Dakle, i vi ste pridonijeli tome, gospodine Horvat. Ne možete se više izvlačiti. Uopće ne znam kako ste tako nepripremljeni došli na ovo suđenje.

– Pa nisem ja…

– Ne prekidajte me, gospodine Horvat, molim vas. Čitanje optužnice tek sam započela. A zdravstvo?

– Ha?

– Kako se to izražavate?? Jeste li vi pri sebi??? Pitam vas što ste učinili na poboljšanju zdravstvene situacije u našoj zemlji? Koristite li zdravstvene usluge?

– Pa ne baš puno, nisem falabogu betežen. Nekad prejdem doktoru, kad fest kašljem, ali jako retko.

– U redu. Priznajete dakle da svjesno i namjerno podrivate zdravstveni sustav države Hrvatske. A znate li da je zbog vašeg nesudjelovanja u općoj mobilizaciji stanovništva na medicinskom pomaganju sugrađanima nedavno na cesti prema Dubrovniku umrla jedna tridesetogodišnjakinja? Ni to niste znali?

– Čital sem o tomu. Došlo joj je zlo, valda od vrućine. A tak mlada ženska. Šteta.

– Da, da. Sad kažete da je šteta. A gdje ste bili kad joj je trebalo pomoći? Tom je prigodom javno, molit ću lijepo, objavljeno službeno odricanje od odgovornosti ministrice bolesti, posmrtne pripomoći i stareži. Evo, samo da nađem… Evo! „Svi građani Hrvatske moraju biti medicinski osposobljeni da pomognu svojim sugrađanima u hitnim zdravstvenim slučajevima. Hitna pomoć ne može doći hitno, to je valjda svakome jasno. Ako se vi ne osjećate odgovornima, ne osjećam se ni ja.“ Bilo je to prije samo deset dana, gospodine Horvat. Evo, tu je službeni demanti, pogledajte. Pitam vas zašto niste pomogli toj ženi?

– Pa čujte, meni je Dubrovnik jako daleko. Nisem niti nikad bil tam.

– Daleko vam je. A što vi mislite, da će svi ljudi doći umirati baš pred vaša vrata tako da im možete pomoći?? Znate li uopće pružiti prvu pomoć?

– Sečam se nekaj malo, kad sem još polagal vozački. Ali ja vam nemam auto, nek samo traktor za na njivu. A na posel idem z vlakom. Kak bi ja došel do tam?

– Vidim, vi mene namjerno provocirate. Ali neka, neka. Doći ćemo već na kraj i vama i svima takvima. A znate li da propadaju sva hrvatska brodogradilišta? Znate li da radnici nisu dobili plaću već 128 mjeseci?

– Znam. Nemaju ljudi kak hraniti decu. Nije to dobro kam to sve ide.

– Evo, barem ste nešto priznali. To ću vam uzeti kao olakotnu okolnost. Ali recite mi, što ste vi pokušali učiniti po tom pitanju?

– Pa bil sem tam kad su štrajkaši išli pred Sabor. Išel sem z njima jer znam kak je to biti bez posla. Donesel sem im malo špeka i karnister vina.

– Pred Sabor??? Dakle, radili ste s njima na rušenju državnog poretka, remećenju javnog reda i mira te općeg društvenog blagostanja!? To vam ulazi u zapisnik i temelj je za posve novu optužnicu. Ali o tom potom. Pitam vas jasno i glasno: kada ste zadnji put kupili neki brod proizveden u hrvatskim brodogradilištima? Jeste li ikada uopće kupili dionice nekog brodogradilišta?

– Je čujte, bi, ali nemam ja penez za kupiti te dionice, a kam pak brod. Nemrem.

– Stvarno više ne znam zašto me pravite budalom. Pokušala sam s vama biti fina i pomoći vam koliko god mogu. Zadnji put, podsjetit ću vas na proglas koji je po pitanju brodogradilišta dala sama kancelarka! Dakle, tom je prilikom sastavljena deklaracija koja je ušla u prvi članak posebnog zakona o brodogradilištima: „Svi su građani RH dužni kupovati hrvatske brodove i dionice hrvatskih brodogradilišta. Nečinjenje u skladu s istim smatrat će se nedomoljubnim i neprijateljskim djelovanjem.“

– Dobro, najte se srditi. Bum probal kupiti bar jenu dionicu. Bum si zel kredit na banki.

– U redu. Možda ćemo se ipak dogovoriti, barem da vam smanjimo kaznu. Ali imamo još jednu temu: odlazak mladih i školovanih ljudi iz naše lijepe zemlje. Da čujem.

– Je, pa… Kajaznam. Ja ne bi štel da mi deca denes-zutra prejdeju van. Štel bi imati vnuke i z njima se igrati. Ali ak tu nebu posla…

– Gospodine Horvat, opet vi istu pjesmu. Čitate li novine?

– Čitam, malo si prolistam. Tam v našoj birtiji pri Bartolu dobivaju pa onda kad stignem, malo pogledam. A zakaj?

– Zakaj, kažete vi meni. Zakaj??? Zato, gospodine Horvat, što je u najtiražnijem hrvatskom dnevnom listu najuvaženija kolumnistica i neupitno najveća intelektualka u Hrvata opetovano upozoravala: „Ako mladi i školovani ljudi i dalje uporno odlaze iz zemlje, tome nitko nije kriv nego mi sami. Svi mi koji to šutke gledamo. Svi smo ih mi istjerali u inozemstvo!“. – Onda, gospodine Horvat, što ćemo s time? Zašto tjerate mlade da odlaze van iz zemlje??

– Je, znam ja to. I tam z mojega sela su prešli. Sreča kaj su moja deca završila pučku školu jer su ju sad več zaprli.

– Dobro, ja zaista nemam više rješenja. Došli ste potpuno nespremni na ovo suđenje i ja nemam druge nego zakazati novo ročište. Nastavit ćemo u ponedjeljak. Zapravo ne, samo malo… U ponedjeljak je Dan borbe protiv antifašizma. Neki drugi dan.

– Čujte, gospođo doktor. Pardon, gospođo sutkinja. Ja nisem došel na suđenje.

– Kako to mislite, niste došli na suđenje? Pa što onda radite u mojoj dvorani??

– Ja sem vam došel malo pomesti i počistiti. Zadnji slučaj ste imala prije jenu vuru. Mislil sem da ste več prešla doma. Dajte, ote doma i lepo se počinite, prosim vas. Bute zutra dalje rešavala. Ote spat.

-Goran Novosel