Vlak u jednom smjeru

Vozim se u hladnom vlaku kojeg griju grafiti i tihi uzdasi umornih ljudi. Na mutnim prozorima vidi se pokoja izgubljena kapljica, a iza njih zid magle. Željela bih spokojno zaspati. Čuje se samo lagani zvuk kliženja kotača po tračnicama.

Stanica godina 5. Sretno se meškoljim na svojem mjestu kraj prozora. Bezbrižno sam stavila ručice na staklo te s divljenjem promatram sve oko sebe. Nemam mamu, a ni tatu, no baka brižno čuva moju prijevoznu kartu. Tu je naravno i Bobo, moj imaginarni prijatelj. Nas dvoje volimo obasipati baku radoznalim pitanjima, a ona na njih uvijek ima strpljiv odgovor. Vozimo se brzo, štoviše prebrzo i dolazimo do Stanice godina 7. Idem u školu, a u klupi sjedim s Bobom. Na satu prirode i društva morali smo nacrtati svoju obitelj, a zatim bi učiteljica naše crteže stavila na pano. Pod odmorom smo se svi sjatili pred pano i tražili svoje crteže. Ja sam svoj odmah uočila. Ostalima su svi članovi obitelji jedva stali na papir. Bili su obučeni u šarene odjevne kombinacije sa svakakvim modnim dodacima. Za razliku od njihovih crteža na mojem smo bili baka, Bobo i ja, nacrtani crnom bojicom. Vlak je sada malo usporio, no svejedno sam brzo stigla do Stanice godina 15. Odlična sam učenica, upisala sam gimnaziju, a imam i prijateljicu Sonju. Sve se doimalo sasvim normalnim za promjenu, barem dok se nije desilo ono najgore. Baka je umrla i više ne čuva moju prijevoznu kartu. Sada ovim tračnicama putujem sama. Sve više sam postajala opterećena oko svog izgleda. U plitkom odrazu nisam vidjela ono što sam htjela. Iako sam to željela izbjeći, uspoređivala sam se s drugima i postavljenim kriterijima ljepote nametnutima od strane medija i društva. U milimetrima znam propisanu širinu prsiju, struka i bokova. Ljudi te pokušavaju „popraviti“. Daju ti mnoge savjete, prepisuju kreme, maske za lice, tretmane i onda u jednom trenutku se nešto u tebi prelomi i ti želiš „popraviti“ sebe. Dijagnoza – bulimija. Uzimala sam laksative i dijetne pilule. Kosti su se ocrtavale po mojem tijelu. Vlaku je dugo trebalo da dođe do stanice godina 18. Prošla sam svakakva psihijatrijska liječenja, terapije, no mislim da i sami možete pretpostaviti koliko su bili zaista učinkoviti. Svake noći budim se oblivena strahom noćnih mora. Počela sam pušiti. Evo, upravo sam zapalila jednu, ali ne i prvu ovog dana. Sjedila sam tako nepomično dok me jedino grlio dim cigarete. Vlak je sporo došao do stanice godina 20. Osjećam se kao da samo plutam u ovom zadimljenom svijetu. Razmišljala sam o tome. Svakim izdahom moja nutrina je sve više prazna. Svaki dan je kao sjena, a svaka noć je bijedan odraz prošlosti. Odlučila sam, odlazim. Čula sam poznat glas. „Dali je slobodno“? Samo sam kimnula glavom. Bila je to Sonja, jedina prijateljica koju sam imala u srednjoj. Nismo ni o čemu razgovarale, nije bilo neugodno, štoviše pasala nam je tišina običnih stranaca. Taj naizgled nevažan susret natjerao me da izdržim do sljedeće stanice.

Stanica godina 21. Vlak nikada nije ovako sporo vozio do sljedeće stanice. Izjeda me šapat u glavi, a tjeskoba se samo prikrada. Progone me vlastiti osjećaji, uzalud se branim. Sviđa mi se ideja spokoja, tišine u glavi. Zamišljala sam prostranu livadu rascvjetanih marelica u kojoj sam s bakom i s Bobom. Unatoč tome, plašila me ideja smrti. „Što ako na kraju tračnica nema ničega?“ Razmišljala sam do zadnjeg trenutka, a onda je vlak stao. Izašla sam. Nisam više putnik ovog vlaka, moja karta je već odavno istekla.

-Elena Matejaš